Traži li se neka temeljna struktura nove enciklike pape Franje »Fratelli tutti«, kao jedan od mogućih pristupa nameće se podjela na dva temeljna, premda nerazmjerna dijela s obzirom na obujam teksta. Prvo bi poglavlje bilo prvi dio, u kojem Sveti Otac vrlo jasno kritizira stanje u suvremenom svijetu. U drugom dijelu, u ostalih sedam poglavlja, Papa uglavnom iznosi pozitivna promišljanja i prijedloge koji idu za onim na što upućuje sam naslov enciklike, kao i podnaslov »O bratstvu i socijalnom prijateljstvu«.
»Sjene zatvorenoga svijeta« naslov je prvoga poglavlja, koje se, čak i čitano samo za sebe, može shvatiti kao svojevrsna opomena suvremenomu svijetu. Nije stoga čudo što su mnogi dijelovi upravo toga prvoga poglavlja naišli na velik odjek u medijima. Papa Franjo polazi od tvrdnje da se »desetljećima činilo da je svijet nešto naučio od tolikih ratova i neuspjeha te da se polako usmjerio prema različitim oblicima integracije«. Kao tipičan primjer takve integracije spomenuo je Europsku uniju i san njezinih otaca koji se »zasnivao na sposobnosti suradnje kako bi se prevladale podjele te se promicao mir i zajedništvo među svim narodima na kontinentu«.
»Međutim«, piše Papa, »povijest daje znakove vraćanja na staro. Razbuktavaju se anakronistički sukobi za koje se smatralo da su prevladani, vraćaju se zatvoreni, ogorčeni, uvrijeđeni i agresivni nacionalizmi. U mnogim zemljama ideja o jedinstvu naroda i nacije, prožeta različitim ideologijama, stvara nove oblike sebičnosti i gubitka društvenoga osjećaja, koji se maskiraju navodnom zaštitom nacionalnih interesa.« Čini se da pokretačem problema Sveti Otac povrh svega smatra pogrješni koncept globalizacije, koja se shvaća i ostvaruje jednostrano: polazeći od gospodarske i financijske razine, ona pred sobom gazi sve, od kulturnih identiteta pa sve do temeljnoga osjećaja društvenosti, promičući korjeniti individualizam koji nije kadar vidjeti drugoga te se uljuljkava u lažnoj sigurnosti da svatko sam sebe može spasiti. U netom opisanim nacionalizmima Papa ne vidi toliko reakciju (barem ne primjerenu) na pogrješni koncept globalizacije, nego više presliku individualističke zatvorenosti na politički i međunarodni život.
»’Otvoriti se svijetu’«, piše tako Papa u br. 12, »jest izraz koji su danas usvojile ekonomije i financije. Odnosi se isključivo na otvorenost stranim interesima ili na slobodu gospodarskih sila da investiraju bez ograničenja i komplikacija u svim zemljama. Globalna ekonomija instrumentalizira lokalne sukobe i nezanimanje za opće dobro kako bi nametnula jedini kulturni model. Takva kultura ujedinjuje svijet, ali dijeli osobe i narode jer nas ‘sve globaliziranije društvo čini blizima, ali nas ne čini braćom’ (citat Benedikta XVI., iz enciklike ‘Caritas in veritate’). Usamljeniji smo više nego ikada u tom omasovljenom svijetu koji daje prednost individualnim interesima te oslabljuje zajedničarsku dimenziju života. Povećavaju se uglavnom tržišta, na kojima osobe igraju ulogu potrošača ili gledatelja. Napredovanje toga globalizma u pravilu promiče identitet jačih koji se štite, ali nastoji rastočiti identitete slabijih i siromašnijih područja, čineći ih ranjivijima i ovisnijima. Na taj način politika postaje sve slabijom u odnosu na transnacionalne gospodarske sile koje primjenjuju načelo ‘divide et impera’ (‘podijeli pa vladaj’).«
Mnogi će se narodi i zajednice, nažalost, lako složiti sa Svetim Otcem dok raskrinkava još jedan čimbenik koji stvara nesigurnost i nepovjerenje: »Ratovi, atentati, progoni iz rasnih ili vjerskih pobuda i druge ugroze ljudskoga dostojanstva različito se prosuđuju, već prema tome jesu li u skladu, ili nisu, s određenim interesima, u biti gospodarskima. Ono što je istina kad to odgovara moćnomu, prestaje biti istinom kad nije u njegovu interesu. Takva se stanja nasilja bolno umnažaju u svim dijelovima svijeta, toliko da poprimaju obilježja nečega što bi se moglo nazvati ‘trećim svjetskim ratom u dijelovima’.«
U posljednje se vrijeme papa Franjo često izjašnjavao o pandemiji koronavirusa. Čini to i u enciklici »Fratelli tutti«. Neka budu izdvojeni neki redci: »Ako je sve povezano, teško je misliti da ta svjetska katastrofa nije povezana s načinom na koji se postavljamo prema stvarnosti, želeći biti apsolutni gospodari vlastitoga života i svega što postoji. Ne želim reći da je riječ o nekoj vrsti božanske kazne. Niti bi bilo dovoljno ustvrditi da šteta koja se nanosi prirodi naposljetku traži račun za naše zloporabe. (…) Brzo, međutim, zaboravljamo pouke povijesti, ‘učiteljice života’. Najgora bi reakcija bila, kad prođe zdravstvena kriza, da još više zapadnemo u grozničavi konzumizam i u nove oblike sebične samozaštite.«
Podosta diferencirano papa Franjo pristupa temi migranata. Odbacuje stajališta, kako »populista« tako i »liberalnih«, prema kojima »pod svaku cijenu« treba spriječiti njihov dolazak, podsjećajući da je riječ o »mnogim rastrganim životima«. »Mnogi bježe od rata, od progona, od prirodnih katastrofa.« Drugi pak »s punim pravom« traže bolje životne uvjete za sebe i svoje obitelji. Ima i onih koji su »privučeni zapadnom kulturom, gajeći kadgod nerealna očekivanja koja ih izlažu teškim razočaranjima«. Papa ističe da i oni koji emigriraju »doživljavaju odvajanje od vlastitoga okruženja, a često i kulturno i vjersko iskorjenjivanje«. Njihove matične zemlje gube pak »najvitalnije i najpoduzetnije elemente«. »U skladu s tim potrebno je još jače istaknuti pravo da se ne emigrira, tj. da se bude u stanju ostati u vlastitoj zemlji«, poručuje Sveti Otac.
Što se tiče zemalja koje primaju migrante, Papa se protivi »širenju ksenofobnoga mentaliteta«, kao i zatvaranju mogućnosti pridošlicama da sudjeluju u društvenim procesima kako bi postali »protagonistima vlastitoga iskupljenja«. »Nikad se ne će reći da nisu ljudi, no u praksi, po odlukama i načinu na koji se s njima postupa, pokazuje se da ih se drži manje vrijednima, manje važnima, manje ljudima«, napisao je Papa. Među ostalim porukama ističe se i Papina opomena vjernicima: »Neprihvatljivo je da kršćani budu dionici toga mentaliteta i tih stajališta tako da kadgod kod njih prevladaju određene političke preferencije umjesto dubinskih uvjerenja vlastite vjere, tj. neotuđivo dostojanstvo svake ljudske osobe onkraj podrijetla, boje kože ili religije, kao i vrhovni zakon bratske ljubavi.«
S obzirom na utjecaj digitalne tehnologije, posebnu pozornost privlače stranice koje su posvećene tim temama. O tome kako Papa razmišlja puno govori već i sam naslov teme, »Iluzija komunikacije«, kao i podnaslovi »Agresivnost bez stida« te »Informiranje bez mudrosti«. Za ilustraciju neka bude preneseno nekoliko redaka: »Paradoksalno, dok su u porastu zatvorena i nesnošljiva stajališta koja nas izoliraju u odnosu na druge, sve su manje ili nestaju razdaljine do te mjere da nestaje pravo na intimu. Sve postaje nekom vrstom predstave koja može biti špijunirana, praćena, a život biva izložen neprestanoj kontroli. (…) Potrebne su tjelesne geste, izrazi lica, trenutci šutnje, govora tijela, čak i miris, drhtanje ruku, rumenilo lica, znoj, jer sve to govori i dio je ljudske komunikacije. Digitalni odnosi, koji oslobađaju od truda njegovanja prijateljstva, stabilne uzajamnosti, pa i konsenzusa koji dozrijeva s vremenom, privid su društvenosti. (…) Ne smije se zaboraviti da u digitalnom svijetu djeluju golemi gospodarski interesi koji su kadri ostvariti koliko suptilne toliko i invazivne oblike kontrole, stvarajući mehanizme manipulacije savjestima i demokratskim procesom.«
Ipak, uza sve navedene »sjene«, papa Franjo prvo poglavlje završava porukom nade i pozivom na nadu. »Bog uistinu i dalje u čovječanstvo sije dobro sjemenje«, jedna je od rečenica u dijelu u kojem Sveti Otac kao znak nade prepoznaje doprinos »običnih ljudi« u vremenima koronakrize.
