NEVJEROJATNA ZAPOVIJED Ništa čovječnije od ljubavi prema bratu »neprijatelju«

Snimio: B. Čović | 600. obljetnica posebnog čašćenja Predragocjene Krvi Kristove u Ludbregu

Neprijatelj nije tek onaj pokraj kojega se prolazi bez osvrtanja, koji bi bio nevažan, pa tako i neprimjetan. To nije samo onaj koji nije prijatelj, nego je onaj kojemu čovjek itekako pridaje pozornost, koji igra važnu ulogu u njegovu životu. Neprijatelj je objekt prijezira, onaj za kojega se osjeća žaljenje što uopće postoji, za kojega se gaji želja da ga nema, da nestane. I eto mržnje: žaljenje što netko jest i želja da ga nema, barem ne ovdje, pokraj nas.

Filozofija zla je ekspanzija – širenje osvetom koja je tako zarazna i slatka. No ako zlo pogodi čovjeka koji ljubi, ono se od njega odbija te se ne mogavši u njemu ukorijeniti, ostaje nemoćno.

Neprijateljstvo je u ljudskoj zajednici prihvaćeno kao nešto prirodno. Uobičajeno je da svaka pozitivna vrjednota ima svoju suprotnost, koju treba raspirivati kada je netko takav da ju je zavrijedio. Tako je i neprijateljstvo stanje koje čovjek osjeća prema onima koji su po njegovu osobnom sudu sami krivi što su to neprijateljstvo izazvali. Da, taj drugi je jamačno odgovoran za pojavu toga negativnoga nutarnjega stava! Kakvo odlično opravdanje za obezvrjeđivanje onih koji nisu po čovjekovu ukusu, koji ne misle i ne ponašaju se »kako bi trebalo«.

I onda se pojavi Jedan koji čovječanstvu povjeri nevjerojatnu zapovijed: »Ljubite neprijatelje, molite za one koji vas progone…« te tako stajalište neprijateljstva proglasi neprihvatljivim, neprirodnim za čovjeka. Isus tako pojam »neprijatelja« proganja u sferu teorije, pukoga pojma koji se u praksi ne smije oživotvoriti, a njegovo nepostojanje postaje trajna zadaća svakoga kršćanina. Težak je to zahtjev jer traži satiranje vlastitoga ega, odricanje od prirodnoga nagona za uzvraćanjem udarca. No ne postoji ništa čovječnije od ljubavi prema bratu »neprijatelju« i zato je tim zahtjevom Isus promijenio sve.

Ljubiti onoga tko proganja najizravnije je nanošenje štete zlu u samoj njegovoj srži. Jer filozofija zla je ekspanzija – širenje osvetom koja je tako zarazna i slatka. No ako zlo pogodi čovjeka koji ljubi, ono se od njega odbija te se ne mogavši u njemu ukorijeniti, ostaje nemoćno. Ne mogavši se nastaniti u srcu čovjeka koji mu se ne pristaje podložiti, biva oslabljeno i na kraju umire samo, izolirano. Isus čovjeku želi život u punini. Zato ga i gura preko ruba izdržljivosti – da ljubi svoje progonitelje. Kako moćno sredstvo za izgradnju mira!

IZVORGlas Koncila br. 7/2017.
Prethodni članakUSPOREDILI SMO HRVATSKU I NJEMAČKU BRIGU ZA RODITELJE Nagrada za rađanje, a malo za odrastanje
Sljedeći članakDOKTOR PRAVA ZVONKO MILKOVIĆ Poetičar intime koji je postao »najvaraždinskiji pjesnik«