Već duže vrijeme proživljavam teško razdoblje vezano za međuljudske odnose u svim segmentima života. Zloba u ljudima oko mene oduvijek je toliko jaka i gusta da je se »može rezati«. Nesretna sam i ne znam kako se ponašati prema takvim ljudima. Kad im priđem nasmiješeno i lijepo ih pozdravim, oni okreću glavu. Ako nešto i kažu, uglavnom me ponižavaju, vrijeđaju, predbacuju, kao da mi se osvećuju (ne znam za što) i čine mi nepravdu npr. kroz suvlasničke odnose u zgradi gdje živim, naplaćuju mi ono što ne bi trebalo, daju si za pravo određivati mi i sužavati ono na što imam pravo, bahati su i ponašaju se bez imalo razumijevanja i gaze moje ljudsko dostojanstvo. Osjećam se jadno.
Odgojena sam u uzornoj obitelji gdje su poštenje, poniznost i strahopoštovanje prema Gospodinu te poštivanje svakoga čovjeka uvijek bili na prvom mjestu. Imala sam lijepo djetinjstvo, kroz skladan brak mojih roditelja možda sam pogrješno percipirala da su »svi ljudi dobri«… Malo pomalo sam se razočaravala… Počelo je na radnom mjestu, trebalo mi je puno, puno snage i tolerancije da opstanem u okruženju šefice koje sam se bojala i koja me je iskorištavala »i psihički i fizički«, a ja sam zbog mira trpjela zlostavljanja, i na kraju otišla u prijevremenu mirovinu kad sam izgubila zdravlje.
Kako živim sama, i sada sam laka meta, a svojim srdačnim pristupom ljudima iritiram ih i idem na živce mnogima. Oni su moje napasti. Pokojni roditelji su mi osigurali dostojan život i osjećam da je i to jedan od razloga za zavist. Općenito je puno zla u svijetu, u našoj domovini posebno dobro ne prolaze pošteni, odgovorni i ponizni ljudi, Božje zapovijedi se ne poštuju, a samo spominjanje Božjega imena uznemiruje. Kako strpljivo podnositi svakodnevnu nepravdu bez uzrujavanja, plača? Kako se nositi sa zlobnim i oholim ljudima, kako naći u takvim situacijama svoj mir?
Ja uzmem krunicu u ruke, molim ciljano za te ljude, opraštam… ali nije lako, nedostaje mi strpljivosti, razumijevanja, a šteta koja mi je učinjena i dalje ostaje… ništa se ne mijenja, a time ostaje i grč u želudcu, mučnina i napetost koji ostavljaju težinu u duši i cijelom tijelu, a tada dolazi u pitanje zdravlje… Zapravo mi je žao zločestih ljudi jer pretpostavljam da reagiraju iz osobnih frustracija, ljutnji, strahova i teroriziraju druge pa sam i ja oličenje nečega što im smeta, ali postoji li granica…? Hvala na komentaru ovih mojih riječi.
Čitateljica
Mogli bismo reći da ste već i sami, barem dijelom, pronašli odgovor na svoje životne poteškoće, pa i muke. Moliti za druge i opraštati, premda to nije lako; prikazivati vlastitu patnju za tuđe (pa i svoje) nedostatke i prijestupe ono je na što je pozvan svaki vjernik. Jer znamo tko nam je uzor: naš Učitelj, Isus, koji je nevin na sebe uzeo sve ljudske grijehe i po svom križu i muci sve nas otkupio. To je naša snažna, vjernička poruka, koja nam donosi mir i kada smo uznemireni, koja nas jača kada osjećamo da smo slabi i krhki.
No, s druge strane, razumijemo Vašu tegobu i suosjećamo kada pišete da ne uspijevate ostvariti dobar odnos s ljudima. Ako je u pitanju nepravda kakvom ju opisujete – a ona krši neka Vaša prava i ugrožava dostojanstvo – na nju biste, po našem sudu, ipak morali reagirati. Dakako, ne burno i s ljutnjom, jer time ne biste ništa postigli, nego onako kako i sami kažete da su Vas naučili Vaši roditelji: »poštenje, poniznost i strahopoštovanje prema Gospodinu te poštivanje svakoga čovjeka uvijek (su) bili na prvom mjestu«. Neka tako i ostane i pokušajte se toga držati, uključujući u svoje molitve i one za koje mislite da Vam nanose nepravdu. Međutim, nemojte pri tome zaboraviti da nas papa Franjo sve poziva da se po Božjem primjeru i mi nikada ne umorimo opraštati drugima jer je Bog uvijek tu, on je onaj koji prvi oprašta te tako daje i nama snagu za opraštanje i da budemo milosrdni: »Milosrđe: to je temeljni zakon koji nastanjuje srce svakoga čovjeka kad iskrenim očima gleda u brata kojega susreće na životnom putu«, napisao je Papa u svojoj buli »Lice milosrđa« kojom je proglasio upravo završenu izvanrednu Svetu godinu milosrđa.
Pozvani smo, dakle, na milosrđe i na opraštanje. Opraštanje je pak čin kojim onaj tko je pretrpio neku štetu ili nepravdu zaboravlja tko mu je to učinio. Kod Vas pak čini se da do toga još nije moglo doći, unatoč dobroj volji i nastojanju, unatoč tomu što ste već spremni i moliti za one koji Vam nanose nepravdu. No ono što nam se čini važnim činjenica je da biste Vi u dobroj volji htjeli oprostiti. Zato smo Vas (a i sebe) još jednom podsjetili da se moramo ugledati na Isusa koji nam je poručio: oprostiti »do sedamdeset puta sedam« i poučava nas da molimo: »Otpusti nam duge naše, kako i mi otpuštamo dužnicima našim« (Mt 6, 12). Možda ćete u sebi pomisliti: »Lako je to vama reći«, no mi Vas još jednom pozivamo da ostanete snažni u svojoj vjeri, da i dalje molite, ali i da budete svjesni da za oproštenje nema točnoga »recepta«. Jer za oproštenje je uvijek potrebno još nešto više, a ponajprije stajalište našega srca i prihvaćanje drugoga onakvim kakav jest, u ljubavi. Nemojmo pri tome zaboraviti da je i oproštenje dar i milost, ali i da ima visoku cijenu: »Oproštenjem se otkriva Božja ljubav i njegova milosrdna pravednost«, ističe teolog Renzo Gerardi i dodaje da oproštenje pretpostavlja i »svijest o vlastitom grijehu i vlastitoj krhkosti, ali to čovjek ne doživljava s očajanjem, nego u otvorenosti za mogućnost promjene«. Predlažemo da i Vi idete i dalje tim putom i da nastojite oprostiti, da ne živite u grču i strahu od drugih ljudi, nego da steknete svoj vlastiti mir i da logikom svijesti i o vlastitoj krhkosti pružite i otvorite mogućnost za promjenu tih odnosa, možda upravo prvim korakom: iskrenim razgovorom s onima s kojima imate poteškoća.
