Stanislav Šota
Ove se godine, 27. travnja, slavi 460. godišnjica smrti blažene Ozane Kotorske, koja i danas, nakon toliko vremena, nadahnjuje uzornim svetačkim životom, kako za osobno produbljivanje vjere i nasljedovanje Gospodina tako i za traganje za esencijalnim koracima crkvenoga pastoralnoga djelovanja, u svijetu »huke i buke«, posebice u svjetlu trogodišnjega svecrkvenoga promišljanja o sinodnosti. Nije novost da se svijet »huke i buke« uspješno »nastanio« i u samoj Crkvi, u njezinu životu, napose radu. Bl. Ozana svetica je distanciranosti, »zazidanosti«, odmaka od ljudi, a opet uvijek otvorena dijalogu s onima koji bi u njezinoj riječi i susretu s njom tražili riječ utjehe i živoga Boga. Kao takva ona sve u Crkvi nuka na promišljanje o pastoralu šutnje i slušanja.
»Pametno može govoriti samo onaj tko zna šutjeti«
Taylor Caldwell u svojem romanu »Moje srce sluša« navodi da u ovom današnjem svijetu zaprepašćuje to da se uzajamno ne slušamo: »Nitko nema vremena da vas sasluša, čak ni oni koji vas vole i koji bi bili spremni umrijeti za vas.« Samo u šutnji i slušanjem dospijevamo pred Boga, samo smo tako sposobni osluhnuti Božju volju. Slušanje i šutnja čini čovjeka budnim (zamišljenim), pažljivim, ozbiljnim, raspoloženim, osjećajnim i neometanim u usredotočenosti na bitno. Kontemplativna dimenzija života, ona koja šuti i sluša, širom otvara vrata evangelizacijskomu i pastoralnomu djelovanju.
U Svetom pismu na brojnim mjestima nalazimo govor i poruku da je važno šutjeti: šutjeti pred Bogom, šutjeti pred ljudima, njegovati i prepoznati šutnju kao vrlo važnu dimenziju ljudskoga, napose vjerničkoga života. Romano Guardini o šutnji kaže: »Čovjekov se život odvija između šutnje i govora; između tišine i riječi. Pametno može govoriti samo onaj tko zna šutjeti; pravilno šutjeti može samo onaj tko zna govoriti.« Šutnja je prvi čin ljubavi, nezaobilazna dimenzija dijaloga i dobre komunikacije. Znati šutjeti, pustiti da drugi kažu sve što nose u srcu i na duši, ne prekidati drugoga tijekom govora i razgovora, znači znati slušati ušima i srcem. Ako u pastoralnom djelovanju svećenik ne zna šutjeti, ako ne raste u konstruktivnoj šutnji, vrlo brzo obolijeva i njegov navještaj i njegovo evangelizacijsko nastojanje.
Mnoge krize proizlaze iz odsutnosti slušanja
Papa Franjo u »Gaudete et exsultate« istaknuo je da današnji pastoral ne može postojati bez šutnje. Svećenik, ako želi napredovati u osobnoj svetosti i pastoralnoj revnosti, mora njegovati šutnju. Prema »Direktoriju za službu i život prezbitera« glavni je prioritet u svećenikovu životu obilje trenutaka šutnje jer svećenikova šutnja otkriva i očituje puninu vjere što je nosi u srcu.
U Crkvi postoji velika potreba da jedni druge slušamo. Slušanje je najdragocjeniji i najplodonosniji dar koji možemo dati jedni drugima. Službu i pastoral slušanjem povjerio nam je Isus koji je bio slušatelj »par excellence«. Prva služba koju smo pozvani ostvarivati u zajednici jest služba slušanja. Tko ne zna slušati vjernike, ne može slušati ni Boga. Mnoge današnje krize u pastoralu i evangelizaciji nastale su zbog odsutnosti slušanja i spremnosti na posluh. Slušanje je važno u pastoralnom djelovanju jer nas Bog neprestano poziva, želi nam biti pratitelj i središte kako ne bismo izgubili cilj evangelizacijskoga djelovanja Crkve. U buli »Misericordiae vultus« kojom je proglasio izvanredni jubilej milosrđa papa Franjo je istaknuo: »Bog se ne umara pružati ruku. Uvijek je spreman slušati. I ja sam spreman slušati, zajedno sa svojom braćom biskupima i svećenicima.«
Jedino se slušanjem dopire do drugoga
Slušati znači svakomu vjerniku dati ime i lice. Crkva i nova evangelizacija vape za pastoralnim djelatnicima koji znaju slušati, odnosno saslušati, u suprotnom se nerijetko događa »duolog«: dvije strane govore, ali se ne susreću. Govoreći u apostolskoj pobudnici »Evangelii gaudium« o snazi, vrijednosti i važnosti pastorala slušanjem, papa Franjo je istaknuo kako današnja Crkva mora biti zajednica koja sluša uhom srca. Na pastoral slušanjem posebno je potaknuo biskupe koji su pozvani u povjerenim im Crkvama promicati misijsko zajedništvo, u određenim okolnostima ići naprijed, pokazati put, jednostavno biti milosrdnom blizinom usred stada, njegovati oblike dijaloga, posebice biti osoba koja sasluša sve, a ne samo neke, one koji su uvijek spremni reći ono što on želi čuti. »Slušanje je prije svega sposobnost srca koja omogućuje onu blizinu bez koje nema pravoga duhovnoga susreta. Slušanje nam pomaže naći prikladnu gestu i riječ koja pokazuje da nismo tek puki promatrači.
Jedino tim slušanjem punim poštovanja, slušanjem u kojem smo sposobni uživjeti se u svijet drugoga čovjeka i s njim suosjećati, moguće je pronaći putove koji vode do istinskoga rasta i moguće je kod drugoga probuditi želju za kršćanskim idealom, želju da se potpuno odgovori na Božju ljubav i težnju da ono što je Bog posijao urodi sve većim plodom«, poručio je papa Franjo u br. 171.
Sveti Augustin pozivao je da slušamo srcem (»corde audire«), da primamo riječi ne izvanjskim ušima, nego na duhovan način u srcima: »Nemojte imati srce u ušima, nego uši u srcu.« U pobudnici o mladima papa Franjo je istaknuo kako je u pastoralu važno njegovati pastoral slušanjem jer mladi očekuju Crkvu koja više sluša, koja je ponizna u slušanju, koja dopušta da joj se proturječi, koja ne prestaje slušati mladoga čovjeka u susretu s evanđeoskom istinom (»Christus vivit«, br. 41). Za papu Franju slušanje je pokazatelj poželjne, empatične, ponizne Crkve, Crkve koja se zna uživjeti u život svakoga pojedinca.
Šutjeti u nutrini, potom prignuti uho…
Istinski sluša samo onaj tko istinski ljubi jer je ljubav preduvjet i temelj slušanja. Ljubav otvara uho za ljubljenoga, za njegovu riječ, njegovu želju, njegov život. Kao što postoji povezanost između slušanja riječi i vjere, tako je nužna važnost slušanja u procesu evangelizacije pastoralnoga djelovanja. Pastoral slušanjem udaljava čovjeka od predrasuda, preduvjerenja i generaliziranja. Slušanje nam omogućuje da se vježbamo u umijeću razlučivanja. Za slušanje je potrebna krjepost strpljivosti, kao i sposobnost dopustiti da nas istina o drugome iznenadi, oplemeni, obogati, pa i promijeni. Pastoral konstruktivnim slušanjem znači biti strpljiv, razborit, nenametljiv u stajalištima, snagom i duhom evanđelja rasuđivati i razlučivati okolnosti, osobe i događaje, biti odvažan u iznošenju evanđeoske istine i pri tome biti blag, pun empatije i dobrote utemeljene u ljubavi.
Suvremenim pastirima na putu sinodskoga hoda, kako bi mogli najprije njegovati razgovor u Duhu, potrebno je najprije šutjeti u nutrini, zatim prignuti uho i pomno osluškivati i slušati. Sinodski će duh prožeti cijelu Crkvu ako u procesu razlučivanja, općenito cjelokupnoga njezina života i pastoralnoga rada, ponajprije njezini pastiri, biskupi i svećenici nastoje njegovati šutnju i slušanje, kao što je šutnja i slušanje bl. Ozane bila temelj njezine svetosti.
Svećenici – najuspješniji kad slušaju
