Tekst proroka Izaije iz prvoga čitanja za Četvrtu nedjelju došašća može se razumjeti na dvije prilično različite razine. U kontekstu vremena kad prorok Izaija piše on ima jedno značenje, a u novozavjetnom, osobito evanđeoskom kontekstu, on ima drugo značenje. Prorok se obraća kralju Ahazu iz Davidove dinastije, koji je kraljevao u Jeruzalemu. Riječ je o kralju koji je povukao neke loše poteze za narod te je radije slušao svoje savjetnike nego Božje poruke koje mu je posredovao prorok. Tako je sklopio opasno savezništvo s Asircima koji su tada bili velika sila. Oni će doista pokoriti Ahazove neposredne neprijatelje, sjeverno izraelsko kraljevstvo i Aramejce, no tako će Ahazovo Kraljevstvo Juda dobiti opasnoga i moćnoga susjeda.
Zbog toga prorok ponovno potiče kralja Ahaza da se najzad osloni na Boga i da od njega traži neki znak, neki savjet, no kralj to odbija pod izlikom da ne želi iskušavati Boga. Nato prorok odgovara poznatim riječima: »Zato, sam će vam Gospodin dati znak: Evo, djevica će začeti i roditi sina i nadjenut će mu ime Emanuel, S nama Bog!« Da bi se moglo dobro shvatiti ove prorokove riječi, valja znati da hrvatska riječ »djevica« ovdje prevodi izvornu hebrejsku riječ koja zapravo označava mladu ženu koja ne mora nužno biti djevica, a može biti riječ i o udanoj ženi. Iz širega konteksta Knjige proroka Izaije jasno je da on ovdje predviđa rođenje Ahazova sina koji će biti nada narodu u borbi protiv moćnih Asiraca jer će, za razliku od svoga otca, biti poslušan Bogu. Riječ je o Ahazovu nasljedniku čije je ime bilo Ezekija. Ime koje mu daje prorok – Emanuel – doista dolazi od hebrejskih riječi koje znače »S nama Bog.« Tim simboličnim imenom prorok želi naznačiti učinak Ezekijina vladanja. U poslušnosti Bogu i njegovim poticajima on će učiniti da Bog doista bude prisutan posred svoga naroda.
Početak Matejeva evanđelja prethodnomu starozavjetnomu tekstu daje puniji smisao. Upravo taj odlomak izabran je za Četvrtu nedjelju došašća. Evanđelist, nakon što je predstavio »rodoslovlje Isusa Krista, sina Davidova, sina Abrahamova«, u kojem se spominju i Ahaz i Ezekija, opisuje događaje koji su pratili Isusovo rođenje. Za razliku od Lukina izvještaja u kojem je u prvom planu Marijin lik, ovdje je veći naglasak na liku Josipovu. On je prikazan kao pravednik koji nije htio svoju trudnu zaručnicu izvrgnuti sramoti, nego ju je naumio potajno napustiti. U snu mu se tada ukazuje anđeo koji kaže: »Josipe, sine Davidov, ne boj se uzeti k sebi Mariju, ženu svoju. Što je u njoj začeto, doista je od Duha Svetoga.« Evanđelistu je očito važno ponovno naglasiti Josipovo podrijetlo iz Davidove dinastije, što je bilo već jasno i iz prethodnoga rodoslovlja. Davidu je, naime, Bog bio obećao da će njegov potomak dovijeka kraljevati na njegovu prijestolju. U Prvoj knjizi Ljetopisa Bog po proroku Natanu obećava Davidu: »Ja ću njemu biti otac, a on će meni biti sin: svoje naklonosti neću odvratiti od njega kao što sam je odvratio od tvoga prethodnika. Utvrdit ću ga u svojem domu i u svom kraljevstvu zauvijek, i prijestolje će mu čvrsto stajati zasvagda.« Evanđelist se naslanja na ovo obećanje o Davidovu potomku. Osim toga, naglašeno je začeće po Duhu Svetom, po posebnom Božjem zahvatu, dosad neviđenu u povijesti spasenja.
U nastavku anđeo kaže Josipu: »Rodit će sina, a ti ćeš mu nadjenuti ime Isus jer će on spasiti narod svoj od grijeha njegovih.« Ime koje sin dobiva na hebrejskom glasi Jehošua, a znači Gospodin spašava. Time je naglašena posebna uloga djeteta koje se ima roditi, što je naglašeno i dodatnim evanđelistovim tumačenjem: »Sve se to dogodilo da se ispuni što Gospodin reče po proroku: Evo, Djevica će začeti i roditi sina i nadjenut će mu se ime Emanuel – što znači: S nama Bog!« Evanđelje je pisano grčkim jezikom, a kad navodi starozavjetne riječi, evanđelist se služi grčkim prijevodom Staroga zavjeta. Već u tom grčkom prijevodu hebrejska riječ koja označava mladu ženu prevedena je grčkim izrazom koji označava upravu djevicu. Tako je taj odlomak primijenio sada taj tekst na Mariju koja je bila djevica. Rođenjem djeteta od Djevice dogodit će se ono o čemu prorok Izaija nije ni sanjao: rodit će se S nama Bog. Zapravo, Bog će osobno ući u ljudsku povijest, staviti se u ljudske ruke, povjeriti se ljudima.
Poslušnost kojom Josip prihvaća Božju riječ, pa uzima k sebi svoju ženu, postaje uzor i kršćanskim vjernicima. U drugom čitanju primjer takve poslušnosti postaje Pavao. On se predstavlja kao »sluga Isusa Krista, pozvan za apostola, odlučen za evanđelje Božje«. Promatrajući cijelo Kristovo otajstvo, od rođenja u povezanosti s Davidovom dinastijom do uskrsnuća od mrtvih, apostol samoga sebe promatra kao primatelja milosti i apostolstva »da na slavu imena njegova k poslušnosti vjere« privodi ljude. Ako je Isus potomak Davidov, to jest ostvarenje Božjih obećanja o Mesiji, ako je Isus Sin Božji, ako je Isus uskrsnuo od mrtvih, onda mu čovjek duguje poslušnost.
Slaviti Kristovo rođenje može se samo gledajući cijeli događaj Isusa Krista i cjelokupno Božje djelovanje za spas ljudskoga roda. Da bi bio u punini uključen u to veliko milosno djelo, čovjek prianja poslušnošću vjere. Za Pavla vjera je upravo poslušnost. Biti kršćanski vjernik znači osluškivati Božju riječ i Božje poticaje te ih pretakati u konkretne odluke i postupke svakodnevnoga života. Neposlušnost, kakvu je pokazao Ahaz, može dovesti do katastrofalnih posljedica. Poslušnost, kakvu je pokazao Josip, može značiti spasenje. I to ne samo za jednu osobu.
