ŽUPA IZ KOJE SU POTEKLA BRAĆA RADIĆ: Zazivaju preobrazbu po očuvanoj vjeri i tradiciji

Reportaža iz Župe Martinska Ves

Snimio: I. Tašev

Župa Martinska Ves ima 1600 župljana, a obuhvaća područje od deset sela uz srednji tok rijeke Save. Svake nedjelje dvije se mise služe u župnoj crkvi sv. Martina, a u filijalnim crkvama u Setušu i Desnom Željeznom dvaput mjesečno. Prošle je godine bilo 64 sprovoda, a samo sedam krštenja. Godišnje bude 4-5 vjenčanja. Sada se priprema devet prvopričesnika, a u osnovnu se školu u mjestu upisalo sedam prvašića.

Uz blago vijugavi srednji tok rijeke Save, na području između Siska i Zagreba, u nizinskoj se ravni smjestilo na desetke pitomih sela. Neka su od njih veća i naseljenija, druga pak malo tko i zapazi kada automobilom projuri uz njih, u mnogima se mogu naći tek stare drvene turopoljske kuće i domaće životinje na usputnom proputovanju iz susjednoga mjesta. Sve te prirodne ljepote, ali i društvene izazove povezuje rijeka koja je u povijesti bila, ali i danas ostala važna odrednica poljoprivrednoga kraja sisačke Posavine. Iako ponekad poplave znaju pokazati ubojito lice na tom području, najveći je problem što iščezavaju ljudi. Pojedina sela djeluju zapušteno i iseljeno, sve je manje novih naraštaja na koje bi stari mještani mogli prenijeti svoje bogato kulturno naslijeđe – od posavskoga govora do narodnih nošnja i običaja. I u takvim ne baš perspektivnim prilikama postoje svijetli primjeri poput onoga u općini Martinska Ves gdje je djelatnost mladih mažoretkinja, dobrovoljnih vatrogasnih postrojba i tamburaških sastava posebno živa.

Spajanje dovelo do najvećega mjesta

Dokaz da male zajednice opstaju unatoč izazovima jest i župa sv. Martina u Desnoj Martinskoj Vesi, stara povijesna turopoljska župa iz 14. stoljeća koja danas okuplja stanovnike iz desetak okolnih mjesta te ima 1600 stanovnika. Osim uz župu čiji je zaštitnik, ime sv. Martina vezano je i uz samo središte općine, što mještani mogu zahvaliti dvjema mađarskim velikaškim obiteljima Chopor i Erdödy koje su u srednjem vijeku kult štovanja toga svetca pronijele i do moslavačkoga područja te je tako mjesto dobilo naziv Martinovo selo, odnosno Martinska Ves. Ne samo fizičkim spajanjem Lijeve i Desne Martinske Vesi mostom koji je izgrađen prije 14 godina, nego i administrativnim povezivanjem tih dvaju sela stvoreno je najbrojnije mjesto u okolici s nešto manje od sedamsto stanovnika. Tu se nalazi škola, sjedište općine te velika crkva, a svoje su mjesto te tri »glavne zgrade« našle u krugu od stotinjak metara pa su stanovnici još u prošlosti tu ulicu prozvali Gospodskom…

Stanovnik te ulice već je petu godinu mladi svećenik, upravitelj župe Martinska Ves Mato Malekinušić (31), rodom iz obližnje Popovače, odakle je došao u Zagreb u sjemenište i na bogosloviju. Za svećenika je zaređen u lipnju 2010. godine kao svećenik tada novouspostavljene Sisačke biskupije, a potom je bio dvije godine župni vikar u katedralnoj župi Uzvišenja sv. Križa te u listopadu 2012. dolazi u Martinsku Ves. Uz župničku službu istodobno obavlja još tri druge dužnosti: povjerenik je za pastoral mladih Sisačke biskupije, povjerenik za vatrogasce i duhovnik zajednice »Vjera i svjetlo«.

Sve kao i u velikoj župi

»Na svakoj župi uvijek ima posla, svaka je župa zahtjevna. Tako i ova moja manja župa u Martinskoj Vesi ima sve što i velika župa: vjeronauk, kateheze, sakramente, župni ured i administraciju, sve kao i u velikoj župi, samo u manjem intenzitetu. Puno sam toga naučio od župnika Antuna Sentea na prvoj službi u Sisku – od rada s djecom i mladima do obitelji i starijih – pa kada sam stigao ovamo, želio sam pokrenuti mnogo toga. Taj mladenački naboj dozrio je i shvatio sam da svojim vjernicima trebam biti svećenik, da je to moja prva zadaća. Trudio sam se takvo stajalište prenijeti na ljude. Moja je želja da se okupljamo, da budemo iskrena zajednica, jer to znači župa«, kaže upravitelj župe Malekinušić, kojem je povjeren rad za petstotinjak obitelji u deset sela: Desnoj i Lijevoj Marinskoj Vesi, Desnom i Lijevom Trebarjevu, Desnom i Lijevom Željeznom, Lijevoj Luci, Mahovu, Ljubljanici i Setušu.

Da ih u svemu tome prati snažan val iseljavanja i negativnoga prirodnoga prirasta pokazuje podatak da je u posljednje četiri godine na popisu župljana manje čak 230 vjernika. Toliko je, naime, sprovoda održao upravitelj župe Mato Malekinušić otkada je stigao u Martinsku Ves, a krstio je sveukupno 35 djece. Samo je prošle godine bilo 64 sprovoda, a samo sedam krštenja. Godišnje bude 4-5 vjenčanja. Ove godine imaju devet prvopričesnika, a u osnovnu se školu u mjestu upisalo sedam prvašića. Krizmanike su prvi put spojili, zajedno dolaze iz sedmoga i osmoga razreda, kako bi ih bilo više.

Vjera još životno očuvana

»Od petstotinjak kuća kojima se u božićno vrijeme ide na blagoslov obitelji u njih 130-ak živi samo jedna osoba, a otprilike je isti broj i kućanstava gdje ih živi dvoje, što znači da u manje od pola obitelji na području župe nema djece ni trećega člana u domaćinstvu. To je realnost našega mjesta: mnogo je samaca i starijih domaćinstava, mogu se vidjeti brojne zapuštene kuće, ljudi odlaze i umiru. No unatoč svemu župa je lijepa, vjera je još životno očuvana, pogotovo se to vidi u našim bakama, a ima i nešto mlađih obitelji koje još to čuvaju. To je ono što vrijedi. Oni koji dolaze vjerni su Bogu i stvarno žive vlastitu vjeru, vidi se to iz pristupa sakramentima i u razgovoru s njima, a dobrotom i prihvaćanjem pristupamo i onim rubnima«, kaže svećenik Malekinušić, koji se neprestano trudi ponuditi svojim vjernicima sadržaje koji ih obogaćuju na vjerničkoj i ljudskoj razini.

Mnogo je samaca i starijih domaćinstava u župi, mogu se vidjeti brojne zapuštene kuće, ljudi odlaze i umiru. No unatoč tome župa je lijepa, vjera je još životno očuvana, pogotovo se to vidi kod starijih osoba.

U toj je misiji okupio vrijedne župne suradnike koji volonterski svoje vrijeme stavljaju u službu rasta župe. Tu su oni koji priskoče u pomoć u svakodnevnim zadaćama vođenja domaćinstva, a posebno su izražene briga za uređenje crkvenih objekata i okoliša te pastoralne inicijative. Jedan od onih koji su dugo godina uz župu jest i Domagoj Sremić (37), župni orguljaš i pastoralni vijećnik, zaposlen kao profesor zemljopisa i povijesti u sisačkoj gimnaziji, koji svoju misiju vidi u građenju zajedništva s ljudima koji su blizu Crkvi. »Kao dijete svaki sam vikend dolazio ovamo baki i djedu na imanje, pa sam tako zavolio Martinsku Ves – ljude i seoski život. To se u mene usadilo do danas. Najbolje su duhovne i materijalne mogućnosti u župi bile tijekom župnika Ivice Berdika, a i sada je suradnja sa župnikom dobra, otvoren je za sve prijedloge«, kaže Sremić, posebno ističući detalje vezane uz župu iz svoje »domene«: u župi su obnovljene vrijedne Hefererove orgulje iz 1882. godine, na kojima se svake godine u svibnju održava cjelovečernji koncert u sklopu festivala u Sisačkoj biskupiji »Ars Organi Sisciae«. Prije devet godina napisao je veliku župnu monografiju, kojom se i danas diče župljani, a još se uvijek bavi istraživanjem povijesti župe i mjesta.

Poljoprivredni kraj

Uz svakonedjeljno sviranje na župnoj misi u 11.30 sati, povijesno-kulturna baština prioritet je Sremićeva interesa. »Baziramo se na tradicionalnom pučkom pjevanju, to je budućnost župe, jer pučke pjesme najviše prolaze i imaju uporište u tradiciji. A ovdje je još uvijek prisutna duboka podijeljenost na muški i ženski dio vjernika, pitanje tradicijske i običajne vjere«, daje ocjenu trenutačnoga stanja srednjoškolski profesor i župni orguljaš već 27 godina, otkada su 1989. godine redovnice milosrdnice otišle sa župe, ističući snažne povijesne veze između Crkve i školstva u Martinskoj Vesi.

Kad je riječ o općini, glavnu riječ ima načelnik Stjepan Ivuš (51), aktivni župljanin iz Lijeve Martinske Vesi, koji je i član župnoga ekonomskoga vijeća: »U našem su kraju napravljeni pomaci samo u ekscesnim trenutcima povijesti, u prijelomnim razdobljima: 1971. asfaltiran je dio ceste, potom je 1991. otvorena nova školska zgrada, a i danas je takav trenutak jer smo u desetak godina izgubili priličan broj ljudi. Ljudi su otišli trbuhom za kruhom u strane zemlje, ali i u okolna veća mjesta poput Zagreba, Siska, Ivanić-Grada.« Načelnik Ivuš područje opisuje kao poljoprivredni kraj s dosta uređene zemlje, posebice na lijevoj strani Save, a sa suprotne je strane mnogo pašnjaka i zaraslih polja. »No mnogi ne uspijevaju živjeti samo od poljoprivrede. Samo je 4-5 osoba u svakom selu koje imaju zemlju sa 50-100 hektara i kojima je to glavni izvor prihoda. Većina ljudi odlazi izvan Martinske Vesi, a kod je nas nekoliko tvrtki koje zapošljavaju, poput one za proizvodnju eksploziva, pilana i građevinskih tvrtki«, kaže načelnik općine, čije je radno mjesto udaljeno samo pedesetak metara od župne crkve.

Nedovoljno iskorišten turizam

Ta je suradnja između općinske i crkvene vlasti posebno bila izražena kada se uređivao pastoralni centar koji nosi ime dr. Andrije Jagatića, pisca i profesora, vrhbosanskoga kanonika rodom iz Desne Luke. »Suradnja sa župom jako je dobra. Ovdje se uvijek – i za vrijeme bivše države – išlo u crkvu, ništa se posebno nije promijenilo dolaskom Hrvatske, jednostavno smo i prije bili vezani uz Crkvu. Općina pomaže koliko može, zajednički radimo i kada god treba, uskočimo i rado pomognemo«, kaže načelnik Ivuš.

Turistički potencijal toga područja doista je velik, ali nedovoljno iskorišten jer se o mnogim posebnostima koje krije to područje Posavine još uvijek ne zna u široj javnosti. Tek su nedavno učinjeni prvi koraci, postavljene su turističke ploče kako bi oni koji prolaze kroz mjesto mogli doznati više o starim drvenim kućama, tradicionalnom načinu života koji sve više iščezava. A jedan od aduta zasigurno je i rodno mjesto dvojice braće Radić – Stjepana i Antuna. Iako njihove kuće u Desnom Trebarjevu više nema, spomen na njih živi posebice u lipnju kada se organiziraju Radićevi dani, koji imaju i duhovnu dimenziju jer u župnoj crkvi sv. Martina misu za te narodne velikane slavi sisački biskup Vlado Košić. Javna manifestacija vjere posebno je vidljiva u još jednom događaju koji se priprema u »jesenskom« ruhu u suradnji sa školom. Baš ovih dana, na obljetnicu pada Vukovara, slavi se misa za žrtve Domovinskoga rata, potom s upaljenim lampašima djeca i mladi pjevajući odlaze do mosta, gdje ih ostavljaju i simbolički se po rijeci Savi povezuju s Gradom Herojem.

»Trudimo se graditi«

O suradnji župe i škole Braće Radić koju pohađa 120-ak učenika u središnjoj i četiri područne škole iz prve ruke zna vjeroučiteljica Snježana Đuras Pokasić (49), koja je prije predavala vjeronauk u srednjoj školi Viktorovac, a posljednje je dvije godine u Martinskoj Vesi, gdje učenike priprema i za Vjeronaučnu olimpijadu. Uz školske dužnosti ima inicijativu i u župnoj zajednici. »Nedavno smo s učenicima crkvu ukrasili za nedjelju zahvale za plodove zemlje, priredili smo recitacije, no moramo doprijeti do odraslih. Dosta se trudimo graditi, nešto je dalo ploda, ali ne ide nam baš uvijek sve od ruke. Pokušavali smo pokrenuti molitvenu i biblijsku zajednicu prije dvije godine, no zbog maloga odaziva nismo dugo ustrajali. Pozivamo i roditelje krizmanika na molitvu za obitelj. Nismo zadovoljni odazivom. U većini je aktivnosti prisutno nekoliko župljana koji su istinski vjernici i kojima je vjera osobno opredjeljenje. Nedostaje nam zdrava jezgra obiteljske suradnje, ali i živoga stvorenja.«

U takvim specifičnim uvjetima pastorala velik se naglasak stavlja na rad sa starijima pa župnik Malekinušić obilazi bolesnike jer je posebno razvijena pobožnost prvih petaka i subota, 40-ak starijih štuje Srce Isusovo, a uoči Božića i Uskrsa svećenik također obiđe 80-ak starijih i bolesnih po kućama za ispovijed i bolesničko pomazanje. Žive su i tradicijske pobožnosti: posebice tijelovske procesije, križni put tijekom korizme, mise zornice u došašću, kao i mjesna proštenja u svakom selu kada se slavi zaštitnik u kapelici uz cestu. Jedna od posebnih je i kapelica Majke Božje Žalosne tik uz Savu, gdje se u zelenom ambijentu, uz zvuk ptica i šum vode, slavi Gospodina. Darove ruku i prirode često župljani usmjere i za potrebe župe pa u korizmi nakon prikupljanja kukuruza dio uroda daruju za potrebe župe.

Gubitak zbog odlaska milosrdnica

Poljoprivredom se bavi i frizerka po struci Željka Mikolić (48), čitačica i voditeljica župnoga Caritasa u Martinskoj Vesi. »Dva puta godišnje, uz velike blagdane, prikupljamo hranu i dijelimo je potrebitima, imamo 30-ak potrebitih obitelji, među kojima su samačka domaćinstva, ali i oni s više djece. Skupi se nas desetak volontera i podijelimo namirnice. Ponekad se i prigodno skuplja za neku konkretnu potrebu, ljudi se rado odazovu iako i oni sami imaju malo«, kaže Željka Mikolić, koja se sjeća i razdoblja prije tri desetljeća kada su na župi bile časne sestre milosrdnice, a posebno ističe s. Kaniziju Črnilec, do danas obljubljenu redovnicu u Martinskoj Vesi. »Tu su sestre imale samostan više od 80 godina. Kada su otišle, na početku je bilo pusto i prazno. To je bio veliki gubitak za župu jer su sestre svirale, okupljale djecu, držale vjeronauk i u vrijeme komunizma. Često sam i ja odlazila na duhovne vježbe u Zagreb, to je bilo lijepo razdoblje. Uz njih smo imali i dobre svećenike koji su nas vodili i okupljali.«

Nedavno su postavljene turističke ploče kako bi oni koji prolaze kroz mjesto mogli doznati više o starim drvenim kućama, tradicionalnom načinu života koji sve više iščezava, a jedan od aduta zasigurno je i rodno mjesto dvojice braće Radić – Stjepana i Antuna.

Mlađi članovi župe posebno su zadovoljni što im je sadašnji župnik bliži po godinama, napominje Marko Jurašinec (25), fizioterapeut zaposlen u Naftalanu u Ivanić-Gradu, koji u župi nastoji biti aktivan u mnogim segmentima. »Ima mladih u našem mjestu, ali rijetki idu u crkvu, ne žive vjerničkim životom i slab je interes za sve ono što ovdje organiziramo. Trenutačno imamo četvrtkom klanjanje za sve župljane, a glazbeno ga animiramo mi mladi u suradnji sa župnikom. No mnogi mladi na dodatni angažman, uz nedjeljnu misu, gledaju kao opterećenje, imaju izgovore zašto ne dolaze«, kaže Jurašinec, kojega na aktivnosti u župi potiče spoznaja da radi ne samo za dobrobit zajednice: »Ovo je moja župa, našao sam ovdje svoje mjesto gdje mogu darovati svoje talente. Vjernički mi je život takav da sve ovo radim za dobrobit Boga, ne samo za zajednicu.«

»Povezujemo se s ljudima istih interesa«

Dio malobrojne zajednice mladih jest Marta Antolic (26), izvanredna studentica na Pravnom fakultetu u Zagrebu, koja je ovog ljeta u župi pomagala u pripremi prvoga dječjega oratorija. Kako bi djeci obogatili školske praznike, u župi su organizirali kreativne radionice i postavljali zagonetke. Odaziv djece svih uzrasta – od predškolaca do učenika iz osnovne škole – bio je dobar, a stigli su i pozitivni komentari roditelja. »Ovo je mala sredina i ne možemo mnogo, no na razini biskupije mnogo se toga događa. Sadržaja ima u Sisku, povezujemo se s ljudima istih interesa i razmišljanja pa tko želi naći nešto za sebe, sigurno će moći primiti. Kako je naš svećenik i povjerenik za pastoral mladih, često zna neki program dovesti u Martinsku Ves, a i mi odlazimo na brojne susrete i molitvena okupljanja s ciljem da se međusobno bolje upoznamo i povežemo«, kaže Marta Antolic te najavljuje početak kateheza za susret hrvatske katoličke mladeži sljedeće godine u Vukovaru jer u Martinskoj Vesi postoji interes za odlazak na te susrete i prijavi se autobus mladih.

Ipak većina je mladih aktivna u izvanžupnim aktivnostima pa je dosta djece i mladih uključeno u tamburaški orkestar (imaju čak tri sastava) i vatrogastvo, a tu su i mažoretkinje. Aktivnosti u župi i izvan nje uspijevaju spojiti i tri ovogodišnje krizmanice, učenice sedmoga razreda Nikolina Šarec, Anja Fiolić i Tea Šarec. »Sve tri smo mažoretkinje, a u vatrogascima imamo vježbe – najviše preko ljeta, kada su neka veća natjecanja. Bili smo na državnom natjecanju u Puli. Mažoretkinje vježbaju u školskoj dvorani. Među njima smo već od prvoga razreda. Imamo dobre rezultate i mnogo putujemo. Već smo bile u Češkoj, Mađarskoj, Austriji, Poljskoj…« uglas svjedoče djevojke, koje već govore o upisima u srednju školu.

Materijalni iskoraci zahvaljujući donatorima

Kako primjećuje više naših sugovornika, u Martinskoj Vesi mnogo je muških žitelja koji ostaju u selu neoženjeni. Neki razloge pronalaze u tradicionalnoj seoskoj sredini, no taj zabrinjavajući trend župnik Malekinušić objašnjava ovako: »Dečkima često nedostaje ambicije da osobno napreduju i poboljšaju uvjete života školovanjem kako ne bi bili osuđeni ostati ovdje. Treba uložiti napor da se vidi da postoji realnost izvan ovoga, da se otvore obzori i nauči nešto novo. Zato kao svećenik želim privući na duhovne sadržaje i pomoći da se potrude ‘probiti’ tu opnu i vide što je izvan mjesta.« I u materijalnom smislu župnik Malekinušić uložio je velik napor te postigao dobre rezultate: prošle je godine uređena fasada župne kuće, zamijenjeno je kompletno krovište na župnoj crkvi, a planira se i uređenje fasade župne crkve. Naravno, zahvaljujući donatorima i potpori s gradske, županijske i biskupijske razine.

Svakomu novomu uređenju raduje se i starija župljanka Ana Muhvić, koju od milja zovu baka Ana, a poznata je jer je kao tajnica škole skupila 45 godina staža i radila s čak 15 ravnatelja. Svaki je dan na misi, a u Martinskoj Vesi živi od 1962. godine. »Kada sam došla, bio je župnik Franjo Talan, a tih je godina u školi bilo 470 učenika. S časnim sestrama uvijek smo imali dobru suradnju, najmili smo njihovu zgradu za potrebe škole jer je sve do 1945. godine postojala ženska škola koju su vodile časne sestre, a dječačku su vodili učitelji. Danas nas nema mnogo, ali osjećamo se kao obitelj s našim župnikom, kojega doživljavam kao svojega petoga unuka«, kaže župljanka Ana Muhvić.

Tradicionalna usmjerenost na životne vrijednosti starih predaka, uz još uvijek očuvanu vjeru i običaje, stanovništvu Martinske Vesi daje nadu da sve bolne točke i stagnaciju preobraze zajedničkim zauzimanjem i građenjem mostova te ustrajnim vraćanjem na riječi svojega mještanina izrečene prije stotinu godina: »Ne srljajte kao guske u maglu.«

IZVORGlas Koncila br. 47/2016.
Prethodni članak»Štap« i »palica« u Psalmu 23
Sljedeći članakDNEVNI POSJET ILI HOSPITALIZACIJA: Priprema za boravak u bolnici