»Akvarelirana razglednica sa sjevernoga Primorja koja nas pokušava vratiti u prapočetke Isusova hoda po Galileji poganskoj uz riječi: ‘Obratite se i vjerujte evanđelju.’« To su prve riječi kojima nas je dočekao župnik Ičića o. Ivan Androić iz redovničke zajednice Misionara Presvetoga Srca Isusova koji je od rujna 2019. godine na čelu te župne zajednice, čiji se stanovnici pretežito bave turizmom i ugostiteljskim djelatnostima. Udaljeni tek kilometar i pol od Opatije, Ičići su se smjestili u Kvarnerskom zaljevu, u podnožju Učke. Osim što se iz njih pruža pogled na otoke Krk i Cres, Ičići su poznati i po marini i nautičkom turizmu, a kroz nju prolazi i obalno šetalište Lungomare.
Uz Ičiće se u povijesti vežu mnoge priče i legende, pa tako i ona da su devet stoljeća prije Krista na obalama toga mjesta Liburni gradili brze brodove kojima su, navodno, plovili do sjeverne Afrike i Male Azije. A što se vjerskoga života tiče, nekada je u Ičićima bila bolnička kapelica, u krugu nekadašnje Pulmologije.
Danas je jedini sakralni objekt u župi kapela sv. Ivana od Boga, nekadašnja vila obitelji Robić, a o župi s naslovnikom sv. Josipa župnik Androić kaže: »Župa nema svoj ‘webshop’, čak ni folkloristički nedjeljni od 10 ili 20 posto, nije ni po čemu proslavljena, ljudi i dalje navrate izdaleka ne da potraže ili susretnu Isusa, nego da vide kuću Ive Robića. Iznimno, neki dođu i izdaleka – iz Istre, Zagreba, Osijeka – da nađu mir svojoj duši jer su od nekoga čuli da se tu može generalno ispovjediti; rijetki odu pomalo razočarani, mnogi skaču do neba od radosti. Jer svako je novo rođenje, pa i ono ‘odozgo’ – bolno, rez, prekid sa starim čovjekom. Ponosan sam što je ova župa slika Isusova groba i uskrsnuća: grob gdje se umire pokopanomu grijehu te, zajedno s Isusom, uskrisava na novi, uskrsnuli život djece Božje.«
Župi sv. Josipa prema popisu pripada 800 vjernika, mjesto većinom živne ljeti, a sada su mnoge kuće prazne pa tek mali broj vjernika dolazi na euharistijska slavlja. Prije dolaska o. Androića mise su se slavile tri puta u tjednu, a budući da je on sada rezidencijalni župnik, svake se večeri vjernici okupljaju na misu u 18 sati, a dolaze i vjernici iz Lovrana.
Iako je veći dio njegova služenja u župi bio praćen epidemiološkim mjerama, to nije potpuno ugasilo pastoralne aktivnosti. »To je nova religioznost, već je dosadilo slušati o koroni, mi navješćujemo Pobjednika, radosnu vijest. I dok je bilo razdoblje bez misa s narodom, vjernicima u župi koji nisu mogli bez euharistije ponudio sam da se jave da im donesem svetu pričest na ulazu u kuću. Nisu se bojali prijaviti, ta mi smo prošli Afriku, malarije«, kaže župnik koji ima i bogato misionarsko iskustvo.
U župi se prije mise svakoga dana moli krunica, a svake četvrte subote u mjesecu jedan sat prije mise okuplja se Zajednica Božjega milosrđa, o čemu je više rekla predana župljanka Ljuba Kovačević: »Osjeća se duhovni pokret i impuls. Mnogi koji dolaze kažu da im je lijepo, da su nadahnuti, Božja se ljubav osjeća. Na susretima Zajednice Božjega milosrđa čitamo dnevnik Faustine Kowalske.« Govori i o klanjanjima karizmatskoga tipa četvrtkom poslije mise, uz molitve za ljudske potrebe. Svake prve i treće subote u mjesecu župnik održava duhovne obnove i seminare, a u svako doba mnogi u Ičiće dolaze na životne ispovijedi.
»Gdje god sam do sada djelovao, imao sam crkvu. Ovdje to nije tako, no to ne sprječava da pastoralno djelujemo, Isus može imati Crkvu i spašavati i pod smokvom. Nije nam skučeno, vjerni narod koji dolazi zahvalan je na svakom prostoru«, kaže župnik Androić.
Ipak se događaju pojedine promjene, ponajviše uz dobrovoljne ekipe vjernika iz bivše župe o. Androića – Vrbovsko i Viškovo. Od tamo vjernici dođu i do sada su pomogli u uređenju zarasloga vrta i okolne ukrasne mediteranske šumice te u čišćenju kuće, a usprkos koroni započeli su radovi na obnovi i prenamjeni garaže koja bi trebala postati dvorana. Među onima koji pomažu je i Roland Štefanac, koji napominje: »Ljubav nema granica, to je razlog zašto dolazim pomagati. Pokreću se stvari, uz dobru volju i dobroga voditelja. Složna smo ekipa, imamo znanje i iskustvo, a donaciju materijala koju dobijemo ne stignemo potrošiti.«
Starih uvjeta i okupljanja u prizemlju iznajmljene privatne kuće u Ulici Antona Dminaka 16, kao i prijašnjih župnika, sjeća se Franka Gržinić koja je u Ičićima 61 godinu. »Ljudi nisu baš povezani s Crkvom, možda je razlog u tome što nismo imali kapelicu ni crkvu i ljudi nemaju naviku dolaziti u crkvu. Ali pater nas dosta okuplja i drago mi je što mogu biti dio zajednice.«
U život župe uključena je i Vanja Gnjidić sudjelovanjem na misama, čitanjem i pjevanjem, kao i u radu pastoralnoga vijeća. »Mi smo mala župa i okupljanja su uvijek intimna. Ponekad se misa slavi na otvorenom, uz cvrkut ptica dok naš pater propovijeda. Imamo divnoga patera i jako ga svi volimo, a osobito moj sin Petar koji redovito osvaja nagrade za ministranta mjeseca, iako je jedini ministrant u župi«, uz smijeh govori Vanja Gnjidić, čija se obitelj bavi poljoprivredom, a budući da su im nasadi u okolici Dubrovnika, žive na relaciji Slano – Ičići. Tako kaže da biskupa Matu Uzinića trenutačno imaju za pastira i u Dubrovačkoj biskupiji i Riječkoj nadbiskupiji, iako su, otkako je sin lani krenuo u prvi razred Katoličke osnovne škole u Rijeci, češće na sjevernom Jadranu.
Uz župnika, a onda i župu Ičiće, vezana je i zajednica laika Misionara Srca Isusova, koju detaljnije predstavlja Vesna Mrša: »Naša je karizma biti Božje srce na zemlji. Pokušavamo našim programima razviti ovo područje koje je duhovno opustošeno, tako da je svaki vid duhovnosti dobrodošao. Uz molitvenu aktivnost i djelatno pomažemo župi u gradnji, čišćenju, posluživanju.« Među njima je i 80-godišnja Ema Štajduhar koja župniku vodi domaćinstvo zadnjih 20 godina, a svjedoči kako joj je nakon smrti supruga i sina o. Androić postao drugi sin te je »poseban pastir koji mnogima otvora oči prema Gospodinu«.
