PROFESOR ODGOJA ZA DOBROTU DR. GORANA LAPATA: »Tko jednom učini dobro djelo, taj više ne odustaje«

Dr. Goran Lapat, nositelj kolegija Odgoj za dobrotu čakovečkoga odsjeka zagrebačkoga Učiteljskoga fakulteta

Nema vraćanja unatrag
Što studenti prolaze? Kako volontiraju, u čemu se sastoji praktični i teorijski dio?

DR. LAPAT: U sklopu predavanja na kojima razmjenjujemo životna iskustva analiziramo aktualne događaje u društvu gledajući videoisječke koji nas uvode u problem, debatu. Tada počinjemo postavljati pitanja jer to je ono što danas učenicima nedostaje. U Hrvatskoj ne postoji previše razvijena kultura postavljanja pitanja jer se smatra da pitaju samo oni koji ne znaju. Upravo suprotno, pitaju oni koji žele znati više. Za svaku ispričanu priču pokušavamo naći scenarij koji bi mogao poboljšati situaciju. Naravno, moj dugogodišnji rad u razredu doveo je do mnogih scenarija koje danas mogu predvidjeti. Što ako? No nemamo uvijek jednoznačno rješenje, nego razrađujemo alternativu (plan B, plan C) da se uvijek dočekamo pripremljeni za novonastalu situaciju. U ovom poslu nema vraćanja unatrag, nego samo razmjena iskustava da mi ili pak netko nakon nas ne učini istu pogrješku u sličnoj situaciji. Nakon razgovora iskristaliziraju se situacije u kojima možemo djelovati. Npr. dijete koje nije u školi zbog boravka u bolnici gomila nastavne sadržaje koje mora naknadno odraditi. Postoje termini u bolnici kada su ta djeca slobodna od pretraga, terapija i u te termine naši volonteri odlaze na odjel i provode aktivnosti.
Poštujemo svačiju želju pa netko želi razgovarati, netko želi da mu se čita priča, netko želi crtati, netko se želi igrati u improviziranoj igraonici, netko pak želi napisati zadaću ili pak učiti uz pomoć budućih učitelja. Ponekad i roditelji žele da budu prisutni volonteri iako su oni s djecom. Često je dovoljno nasmijati se malomu bolesniku koji se želi odmoriti. Druga velika aktivnost je u Obiteljskom centru u Kuršancu koji je Grad Čakovec namijenio romskoj populaciji. U jednom dijelu te ustanove potpuno je opremljena učionica u kojoj volonteri svaki dan dočekuju učenike kako bi im pomogli u rješavanju školskih obveza. Tu ulazi i pisanje zadaća, čitanje, računanje i sve što rade u školi. U njemu je i mala knjižnica za školsku lektiru, računalo, projektor, pristup internetu, pa čak i kutak za igranje. Dvije su smjene, tako da učenici koji su ujutro u školi mogu doći u taj prostor popodne i obrnuto. Napominjem, nikoga ne prisiljavamo da mora doći, ali su i njihovi roditelji došli da vide kamo to njihova djeca s veseljem odlaze. Volontiraju i u lokalnim udrugama u kojima postoji potreba za pružanjem pomoći.

Živa riječ i osobni primjer najjače djeluju
Što je s predrasudama prema siromašnima, drukčijima po boji kože, rase, vjeroispovijesti? Kako to rješavate, posebno svojim radnim iskustvom? Citirate ili svjedočite? Što je snažnije u predavača?
DR. LAPAT: Nažalost postoje. Dovoljno je postaviti pitanje za svaku od tih osoba: može li taj živjeti u mojoj državi, gradu, ulici? Može li mi biti kolega na poslu i prijatelj, zatim član uže obitelji? Ako je samo jedan od tih odgovora negativan, nešto treba promijeniti, a to je osoba koja odgovara na pitanja. Živa riječ i osobni primjer najjače djeluju. I zbog toga nikad nitko ne će zamijeniti nasmijano i vedro lice učitelja u razredu! Upravo je pomak u tome da osoba dobrovoljno ulaže svoje vrijeme, trud, znanje i vještine kojima obavlja usluge ili aktivnosti za dobrobit druge osobe ili za opću dobrobit.
Koliko prema Vašem iskustvu Crkva odgovara na potrebe današnjega društva i kako je doživljavaju mladi ljudi?
DR. LAPAT: Uvijek se može više. Na to poziva i ustav Crkve, a to je evanđelje. Tu bih se poslužio riječima iz Matejeva evanđelja: »Što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste!« Svjedočanstvo je jače od riječi, a propust je ne biti s onima koji su gladni, koji su žedni, bolesni, zatočeni. Mladi traže vođe i autentične svjedoke. Svi smo samo ljudi i nužno je paziti da ne bude raskoraka između riječi i djela.