Danas kada su zabavni mediji kod nas preuzeli sve programe iz inozemnog smeća, čega je posljedica medijski kulturni imperijalizam; kada je nasilje postalo zabava i stil života, danas, kada je zavladala kultura relativizma s prepoznatljivom anarhističkom paradigmom »tamo gdje umire autoritet rađa se sloboda«, danas kada sve ima cijenu, a ništa vrijednost, kada je nenormalno postalo normalno, kada su inovatore zamijenili imitatori, nameće se pitanje o smislu i gdje je kraj tiraniji nacionalne i pojedinačne (auto)destrukcije. Na sceni i cijeni su kritičari svega postojećega. Živimo u vremenu »gomile osamljenika«, (D. Riesman) koja se kasnije usmjerava ka gnjevnoj masi, koja emotivno reagira na izvanjske okolnosti, a njezini članovi pokazuju lakovjernost, sklonost nasilju, netolerantnosti i nekontroliranom izražavanju frustracija.

Češki književnik Milan Kundera u svom je romanu »Šala« opisao karakteristike djece i mladih, koje su danas iznimno aktualne: »Mladost je užasna; to je pozornica po kojoj u najrazličitijim kostimima hodaju djeca i izgovaraju naučene riječi koje tek napola razumiju, ali kojima su fanatično odana...« To je »igralište fanatizirane mase djece kod kojih se imitirane strasti i postavljene uloge pretvaraju u katastrofično stvarnu stvarnost«.

U radikalnom moralnom relativizmu, kao i anarhizmu, sustavno se potiru svi autoriteti: Crkva, škola, brak i obitelj... Arhitekti »kulture smrti« rade na novom poreku: »Homoseksualni brakovi bit će legalizirani, roditeljima neće biti dozvoljeno odgajanje djece, država će se pobrinuti da žene ne budu domaćice nego sve zaposlene, a monogamni brakovi će se s vremenom ukinuti« (Epperson). Kod manipulatora sve ima cijenu, ništa vrijednost. Središnja ideja manipulatora je rušenje svakog oblika razumnosti u ime neposrednosti, spontanosti, ugode... »Postane li život previše lagodan i udoban ili ako prijeđe u kolotečinu, može biti vrlo teško oduprijeti se i izići iz nje i krenuti dalje« (Icke).

Mladi ruski književnik Ljermontov kroz portretiranje Pečorina portretirao je poroke cijeloga današnjeg mladog naraštaja... Pečorin je bio neobičan i nadaren mladić koji je zbog teških društvenih okolnosti ostao odbačen od društva. Bio je neshvaćen mladić koji je propao upravo zato što ga je mučio dvostruki moral u svijetu. Problem današnje mladeži leži upravo u riječima kojima Pečorin opisuje samoga sebe: »Svi su na mom licu vidjeli znake ružnih osobina, kojih nije bilo u mene, ali su pretpostavljali da ih imam, pa su se pojavile. Bio sam skroman – potvorili su me da sam lukav, pa sam se povukao u sebe. Snažno sam osjećao dobro i zlo; nitko me nije mazio, svi su me vrijeđali, pa sam postao zlopamtilo... Bio sam spreman zavoljeti cijeli svijet, ali me nitko nije shvatio, pa sam naučio mrziti. Moja siva mladost protekla je u borbi sa samim sobom i sa svijetom; plašeći se podsmjeha, sakrivao sam svoje najljepše osjećaje na dnu srca – i ondje su i umrli. Govorio sam istinu – nisu mi vjerovali pa sam ih počeo varati... Postao sam moralni bogalj!«

 

Posljedice radikalnog moralnoga relativizma

 

U radikalnom moralnom relativizmu, kao i anarhizmu, sustavno se potiru svi autoriteti: Crkva, škola, brak i obitelj... Arhitekti »kulture smrti« rade na novom poreku: »Homoseksualni brakovi bit će legalizirani, roditeljima neće biti dozvoljeno odgajanje djece, država će se pobrinuti da žene ne budu domaćice nego sve zaposlene, a monogamni brakovi će se s vremenom ukinuti« (Epperson). Današnja »bumerang generacija« djece i mladih (ne)izravno preuzima anarhističku paradigmu društva bez hijerarhije, pravila, ograničenja, respekta pred autoritetima... Posljedica odgojne atrofije škole, paternalizma zajednice i permisivnog odgoja obitelji te desetljećima zanemarivanih potreba, problema i preferencija djece i mladih stvorena je današnja »bumerang generacija«. Mi – stariji odbacili smo djecu (kao jedini nacionalni i obiteljski »kapital«) od sebe i sad nam se vraćaju kao neka druga djeca. Oni poručuju: »Izigrali ste nas. Ne vjerujemo više nikome!« Danas »izumire pouzdan, odgovoran pojedinac. Umjesto vjere imamo relativizam, umjesto optimizma imamo fanatizam. Umjesto snova imamo noćne more« (Koch).

Moserovo istraživanje učenika osnovnih razreda dobi od 14 godina (pokrajina Rheinland-Pfalz u Njemačkoj) pokazuje da mladi najvažniji izvor informacija dobivaju od raznovrsnih medija 34%, od prijatelja i/ili poznanika 30%, (tek potom) roditelja 28%, škole 6% i od ostalih 5%.

U zavodljivom relativizmu daje se neograničena sloboda, a u apsolutnoj slobodi bez odgovornosti ona se pretvara u suprotnost. Ljudi postaju stvari a stvarima se daje ljudski smisao. »Prema čovjeku kao ovisnom primatelju osnažuje se trend slobodnog vremena kroz pasivnu zabavu...« (Himanen).

Stvari se personaliziraju, a mladi depersonaliziraju

U SAD-u svaki drugi tinejdžer poželi (od roditelja) za svoj rođendan »poklon(e)«: kako poboljšati svoj tjelesni izgled i biti u trendu: od tableta za mršavljenje, tetovaža, do plastičnih operacija (povećanje grudi, stavljanje silikona u ustima, stražnjici, operacija nosa...) samo da bi izgledali kao njihovi idoli. Biti poput idola i istodobno gubiti svoj vlastiti identitet samo u Njemačkoj je već zahvatilo svakog trećeg tinejdžera (Spiegel, 17. siječnja 2004).

U njemačkom časopisu »Bravo« u rubrici »Životni stilovi« daju se savjeti kako tinejdžer može postati poput svog idola (članak »Budi poput idola«). U tom istom broju časopisa u rubrici »Testovi« nalaze savjeti ispod pitanja: »Kojemu tipu mobitela pripadaš?« Eto primjera kako se stvari personaliziraju a mladi depersonaliziraju!

Izdvajam pismo jedne djevojčice pod naslovom »Seks? Ne hvala!« koja kaže: »Imam 15 godina te smatram da vaš časopis previše prostora daje seksu. Mislim da djevojke moje dobi ne zanima seks... Iako se vremena mijenjaju, smatram da nekakav sram još uvijek postoji. Ne mislim pritom da biste u potpunosti trebali izbaciti tu temu, no način na koji o njoj pišete dovodi do zaključka da je svaka djevojka obvezna izgubiti djevičanstvo prije nego dosegne punoljetnost. Ja bih željela više članaka o prijateljstvu, ratu u svijetu, o tome kako biti odan. Jer nitko ne uspijeva biti u potpunosti odan u današnje vrijeme. Tamy«.

Urednica časopisa odgovara Tamy kako ona nije ništa dužna činiti bez obzira na to što se o tome piše te da na taj način oni mladima žele približiti neke činjenice za koje su i oni sami sigurni da ih zanimaju. Uz pohvalu za predložene ideje za članke o prijateljstvu, ratu i lojalnosti, u odgovoru ovako završava: »Kako bilo, ukoliko ti takva vrsta članaka stvar nelagodu, preskoči te stranice i posveti se drugim temama. Vidjet ćeš da ćeš za koju godinu ti također s užitkom čitati baš to kao i ostale superdjevojke malo starije od tebe!« (Cioe', n.o 43, 2006).

Osloboditi se od robovanja svjetlucavom

Zar se imamo pravo čuditi da je izabrana »djevojčica tjedna« u Jutarnjem listu od 3. ožujka 2000. na pitanje kako vidi svoju budućnost odgovorila kako se vidi kao »bogata udovica«. Kakve li podudarnosti u svjetonazorima kada jedna prostitutka, inače majka troje malodobne djece, za Slobodnu Dalmaciju od 28. listopada 2005. izjavljuje da joj je nedovoljno mjesečno dvadesetak tisuća kuna da bi preživjela te da misli prestati s »najstarijim zanatom« kad nađe »situiranog čovika i bit mu virna. Što stariji, to bolje, brže će odapet«!?

Ovdje vrijedi spomenuti da je idol mladih – Madonna u svojoj pjesmi »Like a Virgin« prije nekoliko godina na pozornici izvela parodiju raspeća, a u pjesmi »I am a material girl« simbolizira skrivene simbole konzumentskog društva. Medijski manipulatori vješto zamjenjuju stvarne s lažnim potrebama. Čine to različitim simboličkim sredstvima (reklame, oglasi, stvaranje slike o idealima, seksualne fiksacije u listovima za tinejdžere, reality-show emisijama, bestselerima... Da bi manipulator ostvario svoje namjere proizišle iz njegovih interesa, on ih vješto prikriva i podmeće kao potrebe drugoga.

Stoga, ovdje vrijedi ponoviti misli pape Benedikta: »Dragi mladi, mnogo se kušnji svaki dan pred vas stavlja – droge, seks, pornografija, alkohol – a svijet vam govori da će vam ono donijeti sreću, no ove su stvari razarajuće i razdjeljujuće. Ima samo jedna stvar koja traje,... osloboditi se od robovanja svjetlucavom, ali površnom postojanju koje vam često predlaže današnje društvo. Ostavite ono što je bezvrijedno i spoznajte svoje vlastito dostojanstvo...«

 

Ukućani žive jedni pored drugih

 

Današnja djeca odgajana u razorenim obiteljima i/ili popustljivim roditeljima spremna su uzimati a ne davati, a ono što imaju ne znaju cijeniti. »Djecu ne učimo da budu časni ljudi, a učimo ih svemu ostalom« (Glasser). Loš odgajatelj kaže djetetu: »Briga te što drugi kažu, ugodi sebi!« Sloboda bez odgovornosti vodi samovolji, a »samovolja je već nasilje nad tuđom slobodom« (A. Periša, 2007).

U (sveprisutnoj) amerikaniziranoj »fast food-obitelji« ukućani žive jedni pored drugih, a ne s drugima. Pored ignoriranja djece kod indiferentnih roditelja ili ekstremne popustljivosti, drugi nedopustivi postupci prema djetetu jesu gušenje samopouzdanja, plašenje, tjelesno kažnjavanje, ponižavanje, vrijeđanje, maltretiranje, ignoriranje, odnosno omalovažavanje. Reći djetetu da ništa ne vrijedi, da od njega neće biti ništa, kao i suprotno (da sve što ima treba zahvaliti roditeljima), uništava samopouzdanje djeteta pa se smatra da je takvo postupanje u značajnoj korelaciji s ovisničkim ponašanjem djece i/ili niskim stupnjem samopoštovanja. »Nije za čovjeka sramota podleći boli, ali mu jest sramota podleći ugodi« (Glasser).

 

Razapeta je mreža manipulatora

 

Mamci manipulatora sve su izraženiji za mlade, a mreža manipulatora razapeta: svijet je otuđen, pa je najbolje pobjeći u svijet privatnosti i postati apolitičan; mistična stanja duha podržavaju i sve vrste ovisnosti o stvarima ili opijatima jer pridonose zaboravu užasa preživljavanja; politički i društveno angažirane zamijeniti poklonicima hedonizma; alternativna nasuprot etabliranoj znanosti ili religiji; umjesto radnog postignuća nude se modeli kako se osloboditi od rada; poželjan čovjek Novog doba je »religiozni bezbožnik«; najvažnije je pitanje kako ostvariti svoje »ja«, a ne kako drugome pomoći i kako se angažirati u prosocijalnim aktivnostima; cilj je dokidanje svih zabrana i norma; ideal je biti nesputan pojedinac »bez granica« u kritici svega postojećega; »brak« se interpretira kao »mrak«, »učionica« kao »mučionica«, umjesto »raditi« bitno je kako »zaraditi«.

»Strah i krivnja su tu da nas kontroliraju, da nas podijele, da nas umanje i da nas ograniče« (D. Icke). Manipulator uvijek prenosi krivnju na druge, a nikad na sebe. »Pogledajte kako manipuliramo ljudima koristeći strah i krivnju da bismo postigli da bude kako mi želimo« (Icke). Nakana svakog manipulatora jest da se ljudi bave drugima, a ne sobom. »Odgovornost za ono što nam se događa počinje i završava s nama« (D. Icke). Manipulator gradi svoju mrežu s poklonicima hedonizma, dok odgajatelj nudi vrijednosti etike rada (upornost, štedljivost, materijalna neovisnost...). Manipulacija je zavodljiva prijevara. Kod manipulatora sve ima cijenu, ništa vrijednost. Središnja ideja manipulatora je rušenje svakog oblika razumnosti u ime neposrednosti, spontanosti, ugode... »Postane li život previše lagodan i udoban ili ako prijeđe u kolotečinu, može biti vrlo teško oduprijeti se i izići iz nje i krenuti dalje« (Icke).

 

»Nisam u krizi, ali mi je dosadno«

 

Nije li jedan od problema mladih o kojemu se puno govori, a malo piše i istražuje – višak dosade i manjak ambicija? Koje su posljedice toga!? Gramzivost i vještina »lova u mutnom« smatraju se atributom sposobnih. Takva vrijednosna matrica vodi u moralni kaos. Još i danas u Splitu postoji grafit u Mažuranićevoj ulici (star više od desetak godina): »Nisam u krizi, ali mi je dosadno.« Slučaj okolnosti je htio da sam saznao kako je njegov potpisnik kasnije postao ovisnik, a njegova se majka angažirala u borbi protiv te pošasti. Zato mislim da je ovdje pedagoški opravdano citirati libanonskog pjesnika Halila Džubrana (1883—1931) iz knjige »Prorok«: »Uvijek vam govorahu da je rad prokletstvo, a trud nesreća. Ali ja vam kažem da radeći ispunjate dio najdubljeg sna koji vam je određen. Ljubiti život u radu znači biti prisan s najskrovitijom tajnom života.«

U izvrsnom američkom trileru »Seven« (Sedam), redatelja Davida Finchera, glavni »fighter« poručuje mladima: »Lakše se je izgubiti u drogama nego se suočiti sa životom. Lakše je ukrasti ono što trebaš nego zaraditi.« Trivijaliziranjem i relativiziranjem odgojnih vrijednosti dolazi se do toga da djecu odgajamo u raspuštenosti »i to nazivamo progresivnim odgojem. Mi smo ogrezli u pornografiji i bogohulnosti, i to nazivamo slobodom izraza. Mi se izrugujemo duhovnom naslijeđu naših predaka, i to nazivamo prosvjećenošću« (Platonov).

Dok je u nastanku kapitalizma temelj razvoja bio proizvođač, danas potrošač postaje »kralj« (E. Hemingway). Papa Ivan Pavao II. je za života više puta upozoravao da se suvremeno društvo nalazi u procjepu »kulture života« i »kulture smrti«. Arhitekti kulture smrti potrudili su se promovirati kritičare svega postojećega s anarhističkom parolom »Tamo gdje umire autoritet, rađa se sloboda«. Na nama je da odbacimo anarhističku paradigmu s našom porukom: »Tamo gdje umire autoritet, nema slobode!«