Znanstvena istraživanja i drugi pokusi na embriju ograničeni su zakonskim odrednicama u europskim zemljama. O postignućima, etičkoj opravdanosti takvih istraživanja govori znanstvenik prof. dr. Krešimir Pavelić, osnivač i predstojnik Zavoda za molekularnu medicinu Instituta »Ruđer Bošković«, dopredsjednik European Molecular Biology Conference.
- Možete li pojasniti razliku između embrionalne matične stanice i ljudskog embrija? Na matične se stanice gleda kao na mogući neograničeni izvor ljudskih dijelova. Koje su sve teorijske a koje praktične mogućnosti tih stanica od kojih je načinjeno ljudsko tijelo?
DR. PAVELIĆ: Pod embrionalnom matičnom stanicom podrazumijeva se stanica dobivena in vitro (izvan organizma u laboratorijskim uvjetima) iz tzv. pluripotentnih embrionalnih stanica prije procesa gastrulacije ili brazdanja. Pod pluripotentnim se stanicama podrazumijevaju one stanice iz kojih se mogu formirati stanice svih organa i tkiva. Embrio je tvorba nastala iz jajne stanice (oocite) oplođene spermijem koja se potom dijeli. Muškarci i žene proizvode spolne stanice - gamete: jajnu stanicu i spermij. Dok muškarci svakodnevno neprestano proizvode milijune spermija, jajne se stanice stvaraju znatno rjeđe. Genomi (sveukupni geni) tih stanica nisu jednostavno kopije očevih i majčinih genoma. Prvo, genomi gameta sadrže samo jednu kopiju svakog gena za razliku od normalnih tjelesnih (somatskih) stanica koje imaju gene u paru. Tijekom ekstenzivnog procesa nastanka spolnih stanica geni oca i majke miješaju se i razmještaju. Rezultat toga je da čak i individualne gamete nisu identične jer svaka ima svoju kombinaciju gena u paru (zovemo ih aleli). Kad se jednom spoje jajna stanica i spermij u prirodnim uvjetima, oni formiraju zigotu koja prolazi seriju dioba dok se kreće jajovodom prema mjestu u maternici gdje će se ugnijezditi ili implantirati. Tek nakon što se ugnijezdi, stanična nakupina ulazi u »hormonski dijalog« s majkom.
| Današnja znanost još uvijek uglavnom nije u poziciji mijenjati genetsko ustrojstvo pojedinca a time i njegovu osobnost, ali je itekako u poziciji utjecati na njegovo zdravlje. Budući da svaki pojedinac ima pravo na zdravlje, znanstvenici su dužni učiniti sve da bi čovjeku osigurali dostojan život. Zahvati u genetsko ustrojstvo danas se gotovo isključivo vrše u svrhu ozdravljenja i jedino su tako i opravdani, međutim, nije isključen scenarij mijenjanja genetičkih nasljednih svojstava koja se očituju teškim i smrtonosnim poremećajima, kojima smo nažalost svakodnevno svjedoci. |
Pitanje objektivnog informiranja javnosti
- Odakle laboratoriji nabavljaju embrije iz kojih izdvajaju matične stanice?
DR. PAVELIĆ: Pretpostavljam da ovdje mislite na ljudske embrije. Kad je riječ o embrionalnim matičnim stanicama, tada jedan potencijalni izvor mogu biti zamrznuti preostali embriji nakon oplodnje in vitro, ili pak matične embrionalne stanice u kulturi. Među znanstvenicima preteže stav da je etički prihvatljivo uzeti stanice iz blastociste pod uvjetom da se preostali plod posve normalno razvija a da se iz izdvojene matične stanice ne razvija novi embrij. Takve su se stanice doista razvile u matične stanice. Problem je međutim da u nedavno objavljenom »uspjehu« izdvajanja stanica iz blastociste nije spomenuto da je izdvojeno više od jedne stanice iz jednog embrija te da niti jedan od 16 embrija nije ostao vijabilan. Tu se postavlja i pitanje objektivnog informiranja javnosti o znanstvenim postignućima, jer je taj podatak prešućen javnosti. Možda će u budućnosti doista biti tehnički moguće posve sigurno odstraniti jednu jedinu stanicu iz blastociste, koja će se potom normalno razvijati, a izdvojenu stanicu iskoristiti u kulturi za formiranje tkiva i eventualno organa u terapijske svrhe. No u slučaju nedavno objavljenog »uspjeha« kompanije Advanced Cell Technology, mediji su prešutjeli spomenuti podatak.
- Kao znanstvenik, možete li reći kada počinje ljudski život? Krši li se istraživanjem embrionalnih matičnih stanica načelo kojim se zabranjuje uništavanje ljudskoga života?
DR. PAVELIĆ: Sa stajališta prava, medicine znanosti i religije, postoje različiti stavovi o početku života. Razlog možda leži u činjenici da je pojam života teško definirati. Ako pođemo od pretpostavke da je život posljedica kontinuiteta od samog nastanka, tada spajanje jajne stanice i spermija predstavlja nastavak tog kontinuiteta. Iako zigota (oplođena jajna stanica) nije individua, jer nema svojstva koja inače pripisujemo ljudima, ona predstavlja osnovu iz koje će nastati višestanično biće. Možda je važnije pitanje kad počinje osobnost ili pak pri čemu osobnost smatramo cjelinom sa svim što određenu individuu čini drugačijom od druge. Rekao sam da zigota prolazi seriju dioba dok se pokreće prema maternici gdje će se ugnijezditi i započeti vrlo važan »hormonski dijalog« s majkom. Čak dvije trećine tih stanica u nakupini ne uspijevaju se ugnijezditi već propadaju. To je rezultat procesa »kontrole kvalitete« u kojoj se osigurava preživljavanje samo najboljih, tj. onih koje imaju najviše šansâ za preživljavanje. Neki znanstvenici iz toga izvlače zaključak da sve što egzistira prije implantacije ne bi trebalo smatrati embrijem već »mogućim embrijem« ili preembrijem. Jedino nakon implantacije genetski potencijal embrija postaje realnost te stječe sposobnost razvoja u ljudsko biće. Upravo se iz tog razloga u nekim zemljama istraživanja dopuštaju sve do 14. dana starosti preembrija, i to pod striktnim uvjetima. Pojam preembrija nije posve prihvaćen i mnogi ga osporavaju.
Usidrenjem u maternicu započinje »dijalog« majke i djeteta, stvaranjem i oslobađanjem hormona i od strane majke i od strane ploda. Uskoro započinje i emocionalni dijalog. Stoga, umjetna maternica (ako ikada bude razvijena) ne bi bila etična jer ne bi mogla uspostaviti vezu i dijalog majke i embrija, omogućavajući embriju uvjete da postane čovjek.
Ako izdvojenu embrionalnu stanicu u test-tubi shvatimo kao ljudsko biće, tada njezino uništenje doista možemo shvatiti kao kršenje načela zabrane uništavanja toga bića. No prijeporno je takvu stanicu smatrati ljudskim bićem. Izdvojena embrionalna matična stanica, pod uvjetom da matični embrij ostane neoštećen i razvija se normalno, trebala bi se tretirati kao svaka druga stanica dobivena biopsijom u svakodnevnoj kliničkoj praksi. Ako ta stanica posluži kao izvor novoga tkiva oštećenog nepovratno u procesu bolesti i posluži za spas dotične oboljele osobe, mogli bismo govoriti o dopustivom »riziku«.
|
Uz intervju i osvrt teologa Intervju s dr. Pavelićem, budući da iznosi i neke stavove koji nisu u skladu s crkvenim gledanjima, treba gledati u cjelini s teološkim kritičkim osvrtom dr. Tončija Matulića koji ćemo objaviti u sljedećem broju. Kritičkim osvrtom na taj intervju željeli bismo da se stvari bistre, ali i da se započne ozbiljna rasprava, možda i polemika. |
Klon iz laboratorija umjetni je konstrukt
- Koje su etičke dileme i problemi u vezi s reproduktivnim kloniranjem, terapijskim kloniranjem u usporedbi s prirodnim začećem?
DR. PAVELIĆ: Da bismo razumjeli etičke i ostale probleme u vezi s kloniranjem, potrebno je razjasniti o čemu je zapravo riječ. Pojednostavljeno rečeno, znanstvenici stave jajnu stanicu pod mikroskop, uklone iz te stanice jezgru uz pomoć mikrokirurškog alata, a umjesto uklonjene jezgre stavljaju jezgru iz druge stanice, kreirajući tako umjetnu stanicu opremljenu s potpunim genetičkim materijalom. Sve je to dovoljno da se iz takve stanice razvije novo ljudsko biće. Upotrebom jezgre iz tjelesne stanice, preuređena jajna stanica genetički je posve identična stanici davatelja jezgre, s izuzetkom nekoliko mitohondrijskih gena koji su zaostali u citoplazmi jajne stanice. Nakon određenog vremena i predradnja tâ će se umjetna stanica početi dijeliti i razviti u embrij. Neki znanstvenici odbijaju nazvati embrijem takvu prvobitnu tvorbu od nekoliko stanica sve dok se te stanice ne smjeste u endometrij maternice i tamo započnu razvijati pravi ljudski embrij.
Svaka rasprava o etičnosti kloniranja ne može ignorirati činjenicu da ljudi vrlo često produciraju prirodne klonove - jednojajčane blizance koji se razvijaju iz istoga oplođenog jajašca. Nakon prve diobe tako oplođene stanice, stanice kćeri se odvajaju, tj. ne ostaju zajedno. Ako se obje stanice uspiju ugnijezditi u maternici, one nastavljaju svoj genetički predodređen razvoj, što rezultira dvama genetički identičnim ljudskim bićima. No, iako su uglavnom genetički identični, oni ipak nisu savršene kopije. Tijekom života, počevši od odvajanja dviju stanica do njihova razvoja u maternici, nasumični procesi mutacije naknadno oblikuju njihovu individualnu historiju i razvoj.
Posve je druga priča s klonom kreiranim u laboratoriju. Klon kreiran u laboratoriju umjetni je konstrukt. Čak i ako se razvija u čovjeku, ipak je to rezultat slobodne volje i akcije pa tako predstavlja artefakt. Reprodukcijsko kloniranje predstavlja upotrebu jedne osobe (klona) da bi se ispunile želje druge osobe (inicijatora kloniranja). Stoga je, prema mišljenju njemačkoga bioetičara Cristofa Tannerta, reproduktivno kloniranje neetično te mora biti kažnjivo.
Reproduktivno kloniranje je nedopustivo
- Vašim istupom u Europskom parlamentu u Brusselu 2001, s još petnaestak pozvanih znanstvenika iz Europe, tražili ste zabranu financiranja istraživanja matičnih stanica u sklopu pokreta za slobodu znanstvenih istraživanja u Europi. Kako je to prihvaćeno? Postoji li danas jedinstven stav europskih znanstvenika i kakav je on?
DR. PAVELIĆ: Izlaganje nas petnaestak pozvanih znanstvenika u Europskom parlamentu jako je dobro prihvaćeno među tristotinjak parlamentaraca, koliko ih je bilo prisutno. Zaključak naše rasprave može se sažeti u sljedećem: zabraniti reprodukcijsko kloniranje a omogućiti znanstvena istraživanja vezana uz terapijsko kloniranje. Svrha mojeg izlaganja išla je u pravcu razvoja terapijskog kloniranja uz očuvanje embrija, dakle nešto o čemu se danas već ozbiljno razmišlja pa i radi u znanstvenim krugovima. Danas je jasno da znanstvenici ne odobravaju reproduktivno kloniranje i ono je, kako znamo, zabranjeno. Teško će biti u budućnosti naći čvrste argumente za takvo kloniranje. Reproduktivno je kloniranje etički nedopustivo i treba ga svagdje zakonski zabraniti, dok terapijsko kloniranje kvaziembrionalnih stanica treba dopustiti uz striktnu kontrolu.
Pitanje treba li zabraniti ili dopustiti reproduktivno/terapijsko kloniranje nije osobito novo. U povijesti je bilo sličnih teških pitanja. Ljudsko je društvo oduvijek propisivalo da, ako postoji dovoljno širok dogovor oko toga da neke aktivnosti urušavaju naše temeljne moralne vrijednosti, takve su se djelatnosti stavljale izvan zakona, zabranjivale i kažnjavale. Tako je ljudsko društvo iskorijenilo kanibalizam i žrtvovanje ljudi, a također je postalo vrlo slabo tolerantno prema ubojstvima: jednostavno stoga što su se tijekom povijesti moralne vrijednosti promijenile razvojem i unapređenjem civilizacije.
U svijetu je također rašireno mišljenje da reproduktivno kloniranje treba zabraniti a terapijsko dopustiti. Dok terapijsko kloniranje može u budućnosti pomoći teško oboljelima i obogatiti naša znanja, reproduktivno kloniranje služi isključivo udovoljavanju sebičnih interesa kreatora kloniranja bez volje i saznanja treće osobe.
U Europi ne postoji jedinstven stav znanstvenika ali pretežan broj znanstvenika zauzima stav koji sam naveo u svezi s reprodukcijskim i terapijskim kloniranjem. Nedavno je na konferenciji European Molecular Biology Organization (EMBO) organiziran sastanak o istraživanjima matičnih stanica. Donesena je deklaracija o statusu, perspektivama i potrebnim uvjetima za takva istraživanja.
Istraživanja sele na Bahamsko otočje - Postoje li u Hrvatskoj zakonski okviri koji određuju granice istraživačima na embriju? Zapravo, prema Vašim saznanjima, ima li znanstvenika koji traže ili su našli utočište u Hrvatskoj ili drugdje kako bi izbjegli ono što nije dopušteno u određenim zemljama? DR. PAVELIĆ: Koliko je meni poznato, u Hrvatskoj je dopušteno korištenje zamrznutih embrija dobivenih umjetnom oplodnjom, ali samo za potrebe reprodukcije. Mislim da nije dopušten rad s embrijima u svrhu terapijskog kloniranja. Stoga i ne postoji opasnost zloupotrebe. Mislim da u Hrvatskoj ne postoji takva opasnost niti tendencija. Poznato mi je da se npr. istraživanja takve vrste sele iz SAD na npr. Bahamsko otočje. Restriktivni zakoni u Europi, nemogućnost patentne regulacije istraživanja embrionalnih matičnih zakona i neujednačenost pravne regulative učinili su Europu neatraktivnom za takva istraživanja, a budućnost terapijskog kloniranja neizvjesnom. |
Nuždan konsenzus za terapijsko kloniranje
- Koliko je, s etičkog stajališta, prihvatljivo kloniranje u svrhu liječenja danas neizlječivih bolesti, tzv. terapijsko kloniranje? Koliko se u njemu kriju opasnosti za manipulaciju ili je ograničeno zakonskim odredbama?
DR. PAVELIĆ: Iako sam na to pitanje već djelomično odgovorio, htio bih jasno i nedvosmisleno naglasiti da je primjena matičnih stanica itekako opravdana u svrhu liječenja oboljelih od teških bolesti, sve dok takvo liječenje ne interferira s elementarnim moralno-etičkim načelima uvriježenim u civiliziranom društvu. Za mene osobno, terapijsko kloniranje ne bi bilo prihvatljivo u slučajevima žrtvovanja formiranog zametka, no izdvajanje embrionalnih matičnih stanica pod uvjetom da embrij ostane normalan bilo bi apsolutno prihvatljivo i bio bi to minimum etičkog konsenzusa. Jedna od glavnih zapreka u razvoju takve terapije i općenito istraživanja ljudskih embrionalnih matičnih stanica upravo je u neujednačenoj legislativi pojedinih zemalja, što onemogućava međunarodnu suradnju i razmjenu uzoraka. U nekim zemljama znanstvenici smiju istraživati embrionalne matične stanice ali u strogo ograničenim uvjetima, dok je u drugim zemljama takvo istraživanje kazneno djelo, npr. u Njemačkoj.
Već danas postoje neki konkretni klinički uspjesi u terapijskoj primjeni matičnih stanica. Najbolji su primjeri bolesti kože, krvi i krvožilnog sustava gdje kombinacija tretmana matičnim stanicama i korekcije gena pomažu u liječenju nekih nasljednih bolesti. U idućih dvije do pet godina pretpostavlja se da će velik broj kliničkih istraživanja matičnih stanica biti vezan za regeneracije mišića i liječenje oštećenja kostiju. Također se uočava napredak u primjeni tih stanica u liječenju dijabetesa tipa I, Parkinsonove bolesti i amiotrofične lateralne skleroze, oštećenja kralježnične moždine i srčanog mišića te jetrenih bolesti.
Znanost ne može mijenjati osobnost
- Koliko se u znanstvenim istraživanjima i eksperimentima danas »mijenja« ljudsko dostojanstvo?
DR. PAVELIĆ: Rekao bih da je odgovor na to pitanje zahtijeva pronalaženje zajedničkog nazivnika moralno-etičkih načela koja će biti prihvatljiva svima ili većini. Načelo fleksibilnosti možda i nije popularno ali se u povijesti pokazalo itekako djelotvorno i potrebno. Kada govorimo o dostojanstvu ljudskog bića, onda mislimo i na njegovo pravo na život bez dijela patnje koji se mogao spriječiti. Današnja znanost još uvijek uglavnom nije u poziciji mijenjati genetsko ustrojstvo pojedinca a time i njegovu osobnost, ali je itekako u poziciji utjecati na njegovo zdravlje. Budući da svaki pojedinac ima pravo na zdravlje, znanstvenici su dužni učiniti sve da bi čovjeku osigurali dostojan život. Zahvati u genetsko ustrojstvo (genetičke modifikacije ili intervencije) danas se gotovo isključivo vrše u svrhu ozdravljenja i jedino su tako i opravdane, međutim, nije isključen scenarij mijenjanja genetičkih nasljednih svojstava koja se očituju teškim i smrtonosnim poremećajima kojima smo nažalost svakodnevno svjedoci. Određene zloporabe su nažalost uvijek moguće, ali ih se zabranama nikada u ljudskoj povijesti nije uspjelo iskorijeniti. Alternativu, po mome mišljenu, predstavlja odgovorno ponašanje i uspostava sustava nadzora i kontrole kroz postojeće mehanizme (pravo, javno mnijenje, religija, itd.).
