»Trg pred kolodvorom u Celju. Potrbuške na zemlji leže zarobljeni domobranski časnici. Preko njih u trku jašu i gaze tijela kopitima konja partizanski oficiri. Pucaju kosti na udovima i prsnim koševima zarobljenika. Pucaju lubanje kao zrele lubenice. Jauci i krikovi nesretnih žrtava miješaju se s hrzanjem preplašenih konja i pucnjave iz pištolja kojima partizani ubijaju teško ranjene. Mi djeca, majke i žene, prisiljeni smo to gledati.«

Nedavno je uz prosvjed građanske inicijative »Krug za trg« za vraćanje naziva Kazališni trg u Zagrebu, koji danas nosi ime Trg maršala Tita, organiziran protuprosvjed nekoliko antifašističkih i nevladinih udruga, na kojemu je po tko zna koji put ponovno isticana nevinost za počinjene zločine nakon završetka Drugoga svjetskog rata onodobnoga vrhovnog zapovjednika svih jugoslavenskih oružanih postrojba i predsjednika novoosnovane jugoslavenske države. Poštujući svačije uvjerenje i pravo na mišljenje, zamolili smo za razgovor novinara i publicista, rođenog Zagrepčanina, Ivana Otta koji je kao dijete bio svjedok masovnih poslijeratnih pogubljenja »narodnih neprijatelja« i proživio torture ideološkog preodgoja u jednom od nekoliko poslijeratnih jugoslavenskih logora za djecu, prepuštajući čitateljima da donesu vlastitu prosudbu o spomenutoj povijesnoj odgovornosti Josipa Broza Tita.

Ivan Ott je rođen g. 1934, djetinjstvo i školovanje proveo je u Zagrebu i Karlovcu, Ljubljani i Celju. Godine 1961. emigrirao je u Njemačku gdje je od 1971. počeo objavljivati novinarske napise. Surađivao je i s HRT-om i nekoliko njemačkih radiostanica, a sada je urednik na radiostanici SWR International u Stuttgartu i dopisnik »Večernjeg lista«. Među publicističkim uracima, koje objavljuje na hrvatskom, slovenskom, njemačkom i francuskom jeziku, najpoznatiji mu je povijesno-autobiografski roman »Ukradeno djetinjstvo, Bleiburg, tragedija koja ne prestaje boljeti«, objavljen na slovenskom i hrvatskom jeziku, a predstoji izdanje i na njemačkom. Roman je pobudio veliko zanimanje čitalačke publike u mnogim zemljama i dobio brojna priznanja. Po njemu je snimljen slovenski dokumentarni film »Djeca s Petrička«, koji je na festivalu u Portorožu g. 2007. dobio prvu nagradu. Član je njemačkoga književnog društva i Hrvatskog društva književnika za djecu i mladež. Odlikovan je g. 2002. Redom Danice hrvatska s likom Katarine Zrinski i primio je brojna književna, sportska i novinarska odličja.

Logičan slijed zločinačke ideologije

G. Ott, za Vaše autobiografske opise zbivanja nakon završetka Drugoga svjetskog rata u Ljubljani, Vitkringu, Bleiburgu, Dravogradu, koncentracijskom logoru Teharju i dva preodgojna doma u Celju, koje ste objavili u svojoj knjizi, čitatelju je teško pronaći primjerenu riječ. Budući da sve te zločine danas u Hrvatskoj mnogi svode na »pojedinačne ekscese«, što Vi mislite: Je li riječ o tadašnjem sustavnom državnom teroru, tj. o organiziranim komunističkim zločinima ili nije?

OTT: Tragični događaji u Austriji, Sloveniji i Hrvatskoj neposredno poslije Drugoga svjetskog rata, u kojima je prema procjenama život izgubilo oko 250.000 ljudi, samo su logičan slijed jedne zločinačke ideologije i njezinih sljedbenika koji su si uzeli za cilj uzurpirati vlast, u našem slučaju, na prostoru nekadašnje Kraljevine Jugoslavije. Pri tome su se služili svim raspoloživim sredstvima, zavaravanjem, terorom i zločinom. Jugoslavenska Komunistička partija iskoristila je oslobodilački rat za ostvarenje komunističke revolucije na našim prostorima, za jačanje boljševizma i usvajanje sovjetskog modela na štetu vlastitog naroda.

Matjež Klapec u djelu »Trilogija - Vetrinje, Teharje, Rog« piše: »Revolucija koju su komunisti pod izlikom oslobodilačkog rata započeli bila je divlja, krvava i neljudska. Laž, kleveta, prijevara, kolaboracija s okupatorom, izdajstvo, mučenja, ubojstva i masovni pokolji bili su njezina žalosna odlika. Još za vrijeme rata likvidirali su atentatima cijelu vrstu nekomunista, seoske učitelje, državne službenike, svećenike, a u gradovima narodne zastupnike kojima je narod vjerovao ali koji bi mogli naškoditi revoluciji. Neposredno po završetku rata obračunali su se krvavo u boljševičkom stilu s protivnicima, kojih nije bila tek mala šačica.«

»Tko se odrekne vjere i prihvati neku od zločinačkih ideologija: nacizam, fašizam, komunizam i sl., izgubio je moralne kočnice koje sputavaju neljudskost. Čovjek postaje čovjeku vuk, a riznica ljudske povijesti više nije leglo mudrosti već izvor zla.«

Bjegunce koje su uhvatili na bijegu u Austriju, ili su ih Britanci pod prisilom vratili, ubijali su na licu mjesta, sakupljali u sabirne logore da bi ih se kasnije riješili masovnim likvidacijama, bez suda i osude. Slovenski pisac Roman Leljak u knjizi »Teharske žive rane« piše: »Besmisleno se izgovarati da su za počinjene zločine krivi neodgovorni pojedinci. I takvih je bilo, ali su se oni ogriješili samo na pojedincima. O masovnim pokoljima ne odlučuju desetnici, dočasnici. Hrvatskih i slovenskih vojnika te njihove rodbine bojala se Partija zato što su drugačije mislili i time ugrožavali njihovu vlast. Zato su se tako trudili da ih dobiju u svoje ruke, i kad su ih saveznici izručili, pobili su ih bez razmišljanja i grižnje savjesti... To je bila zapovjeđena, dobro smišljena likvidacija ljudi drukčijeg mišljenja...«

Njemačko glasilo o predsjedniku Mesiću

Povezano s time, molim Vas kao Folksdojčera samo ukratko: Što kažete o ne tako davnoj izjavi predsjednika RH Stjepana Mesića o partizanskim zločinima nad njemačkom manjinom u Jugoslaviji, kako se »nije išlo neselektivno protiv svih samo na osnovi nacionalne pripadnosti, nego protiv kolaboranata, odnosno onih koji su proglašeni kolaborantima«?

OTT: Gospodin predsjednik RH Stjepan Mesić nepromišljenom izjavom na Hrvatskoj televiziji o pravednoj kazni kolaboranata Folksdojčera u Jugoslaviji, zapravo partizanskih zločina nad pripadnicima njemačke nacionalne manjine, navukao je na sebe zgražanje i bijes svih prognanih Podunavskih Nijemaca i njihovih zavičajnih organizacija. Glasilo Podunavskih Švaba »Der Donauschwabe Mitteilungen« od 15. siječnja 2006. o tome donosi:

»Po mišljenju predsjednika hrvatske države, bilo je na tisuće djece i mladih, tisuće žena i starih ljudi interniranih u Titovim logorima smrti ili deportiranih u Rusiju na prisilan rad, sve od reda kolaboranata nacista. Što Mesić znade ili što želi znati ili ne znati iz vremena 1944. do 1946. godine?«

To se i ja pitam. Svojedobno sam gospodinu predsjedniku darovao svoj povijesno-autobiografski roman »Ukradeno djetinjstvo«, s preporukom da pročita knjigu i dođe do spoznaje o istini drukčijoj od one komunističke, no čini se da je nije pročitao. Uskoro će biti tiskana u splitskoj Nakladi »Bošković« moja nova povijesno-dokumentarna knjiga »Djeca - žrtve rata i poraća optužuju!«, u kojima sam između ostalog opisao smrt oko 6.000 folksdojčerske djece u Jugoslaviji. Možda će ona donijeti nešto više pojašnjenja o »dječjim kolaborantima« i njihovim »zločinima i kaznama«!

Bleiburg nezanimljiv saborskim zastupnicima

U Hrvatskoj, osim deklarativne osude, sročene u jednome saborskom dokumentu, očito ne postoji politička volja ni sadašnjih ni prošlih vlasti da se partizanski i komunistički zločini i zločinci nazovu pravim imenom. Koji je razlog tomu?

OTT: Kod nas u Hrvatskoj uobičajeni su izrazi »komunjare«, »jugonostalgičari«, »titoisti«, »postkomunisti«, što navodi na zaključak da je u dijelu naroda, ali i među političarima još uvijek jak komunistički lobi. Ako su političari odbacili komunističko rublje, to ne znači da su promijenili ćud i nazore. Kaže se: što se usiše s majčinim mlijekom, formira karakter čovjeka za cijeli život. Tko je odgojen i školovan u komunizmu, uz iznimke koje potvrđuju pravilo, ravna se po njegovim načelima cijeli život. Djeca nekadašnjih komunističkih glavešina, zadojena idejom komunizma, perfidno i podmuklo provode politiku prikrivanja grijeha svojih roditelja. Za njih su još i danas sve partizanske žrtve izdajice i krivci koji ne zaslužuju ni spomena niti počasti, a svi komunisti i partizani časni antifašistički borci.

Kod Slovenaca je to ipak malo drugačije. Komisija za ispravak krivnje i nepravde počinjene djeci u logoru Teharje i u dječjem logoru Patriček podnijela je Vladi Republike Slovenije listu potencijalnih partizanskih krivaca, zapovjednika logora, čuvara i politički odgovornih ljudi sa zahtjevom da se preispita njihova odgovornost za poslijeratne zločine. Za usporedbu, detalj iz naše sadašnjosti. Godine 2005. u Hrvatskom saboru u Zagrebu održavao se simpozij »Hrvatski križni put i stradavanje Hrvata na Bleiburgu«. Pokrovitelj je bio Hrvatski sabor i predsjednik Sabora Vladimir Šeks. Na simpoziju, koji je trajao tjedan dana, okupili su se priznati hrvatski stručnjaci iz Hrvatske i svijeta, pisci, povjesničari, političari. Osim na svečanom otvorenju simpozija kad je prisutne pozdravio predsjednik Šeks, tokom cijelog tjedna niti jedan jedini saborski zastupnik nije zavirio u veliku dvoranu gdje se održavao simpozij. Nezainteresiranost, strah od kompromitacije ili nešto treće?

Zagonetka partizanske »Crne udovice«

Ne želeći Vam otvarati stare rane i »kopati« po Vašim traumama, opišite nam neke događaje kojima ste bili svjedok a koji govore o partizanskim i komunističkim »osloboditeljima«.

OTT: Konclogor Teharje. Krvava bara ispred barake za ispitivanje odakle su odvodili i trpali na kamione iznakažena tijela zarobljenika. Cilj: masovna umorstva u Kočevskoj šumi. Mi djeca gledala smo te prizore iz barake.

Trg pred kolodvorom u Celju. Potrbuške na zemlji leže zarobljeni domobranski časnici. Preko njih u trku jašu i gaze tijela kopitima konja partizanski oficiri. Pucaju kosti na udovima i prsnim koševima zarobljenika. Pucaju lubanje kao zrele lubenice. Jauci i krikovi nesretnih žrtava miješaju se s hrzanjem preplašenih konja i pucnjave iz pištolja kojima partizani ubijaju teško ranjene. Mi djeca, majke i žene, prisiljeni smo to gledati.

Dječji logor Petriček. Najavili su nam poboljšanje hrane s mesom. Dobili smo juhu od graha po kojoj su prst debelo plivali crvi. Neki su još bili živi. Tko je mogao, jeo je i, ako nije povratio, barem je malo utažio glad.

Na redu je bičevanje dječaka pred postrojenom djecom doma. Njegova »krivnja«: partizani su mu ubili oca koji je imao pekarnicu. Ubili su kapitalista. Sad je tu pekarnicu prisvojio jedan partizan. Sin ubijenog pekara upitao je partizansku komesaricu je li sad taj partizan - kapitalist.

Jedan je u mnoštvu negativnih likova u tom razdoblju Vašega života i opisana partizanska komesarica zvana »Crna udovica« koja se bezdušno i sadistički iživljavala nad svom djecom tijekom ideološkog odgoja. Što danas nakon više od pola stoljeća osjećate prema njoj bez obzira je li još živa ili nije?

OTT: Mlada, zločinačka partizanska komesarica, upraviteljica dječjeg logora Petriček, poznata pod partizanskim imenom Tatjana, nadimak iz logora Teharje - »krvava Tatjana«, a od nas djece nazvana »Crna udovica«, ostaje identitetska enigma za nas bivšu djecu s Petričeka i slovensku javnost. Više slovenskih novinara pokušalo je dokučiti identitet te osobe koju još danas čuvaju i štite prikrivene komunističke strukture u Sloveniji. Jedni tvrde da je umrla u Celju kao notorna alkoholičarka, po drugoj teoriji, partizanka Tatjana je hrvatskog podrijetla iz kraja oko Zidanog Mosta. Bez obzira tko je i kojeg je podrijetla »Crna udovica«, ona je za nas djecu bila sinonim zla i zlobe. Vjerni sluga jednoga zločinačkog režima i ideologije. Izvor neopisivih patnja koje su djelovale kao sipanje soli na naše ranjene duše. Osvećivati se na nevinoj djeci podlost je bez trunke ljudskog dostojanstva. Ja osobno, kao i druga djeca odgojena u kršćanskom duhu i vjeri, oprostili smo joj i propustili je sudu Svevišnjega. No oprostiti ne znači zaboraviti!

Logori za djecu »državnih neprijatelja« Vi ste svojom knjigom prvi iznijeli činjenicu o postojanju poslijeratnih logora za djecu u Jugoslaviji, zvali se oni: »domovi za preodgoj«, »domovi za napuštenu djecu«, »sirotišta«, »domovi za djecu bez roditelja« i sl. Imate li podataka o broju takvih logora i djece u njima na području nekadašnje Jugoslavije? OTT: Logori, popravno-odgojni domovi za djecu državnih neprijatelja, prihvatilišta za ratnu siročad, osnovani od partizana poslije rata, nalazili su se uglavnom u Sloveniji, Srbiji i Hrvatskoj. Dio sam evidentirao i djelomično specificirao u novoj povijesnoj knjizi koja se priprema za tisak. To je posao za povjesničare. U Sloveniji su bili poznati logor Teharje, dječji domovi Petriček i Štigarjeva vila u Celju, dom u Ljubljani, Dobrini, Polzeli, Laškem, Šmarju pri Jelšah i drugdje. U Hrvatskoj je bio poznat logor za njemačku manjinu u Krndiji, Josipovac kod Bizovca i u Zagrebu na Selskoj cesti i Paunovcu, Pisanica kod Bjelovara, Valpovo. U Srbiji je bilo oko 40 logora smrti u Banatu, Bačkoj i Srijemu. Logor Gakovo, Kruševo, dječji logor Svilara u Srijemskoj Mitrovici, Kikinda, dječji dom u Rudolfsgnadu, Lukičevo, Bela Crkva i tako redom. Popis svih logora i broj žrtava opisan je u knjizi »Leidensweg der Deutschen im kommunistischen Jugoslawien«.

Vjera pomaže u prevladavanju zla

Brojni primjeri koje navodite u knjizi, npr. krajnje opušteno ozračje među partizanima u stanci strijeljanja neosuđenih, njihova zapovijed da zarobljenici rokću kao svinje, oduzimanje svih obiteljskih fotografija zatočenoj djeci, fizičko zlostavljanje djece i drugo nameću pitanje o zlu u čovjeku.

OTT: Američki autor uspješnica Zane Grey u jednoj svojoj mističnoj poruci napisao je sljedeće: »Poslah dušu u nebo da se raspita o zagrobnom životu. Vrativši se, ona mi reče: I dobro i zlo ti nosiš u sebi.« Koliko ima istine u toj tvrdnji. U svakom je čovjeku ukorijenjeno dobro i zlo. Odgoj, uljudbeni svjetonazor i vjera pomažu nam da nadvladamo i potisnemo u nama unjedrene negativnosti. Tko se odrekne vjere i prihvati neku od zločinačkih ideologija: nacizam, fašizam, komunizam i sl., izgubio je moralne kočnice koje sputavaju neljudskost. Čovjek postaje čovjeku vuk, a riznica ljudske povijesti više nije leglo mudrosti već izvor zla.

Zbog čega je Vaša knjiga najprije objavljena u inozemstvu?

OTT: Zamišljen je bio ovakav redoslijed tiskanje povijesnog romana »Ukradeno djetinjstvo«. Prvo je trebao biti tiskan u Hrvatskoj, zatim u Sloveniji na poprištu tragičnih događaja i potom na jednom svjetskom jeziku. Budući da živim u Njemačkoj, to je trebao biti njemački jezik. No stvari su krenule drugim tokom. Zagrebačko izdavačko poduzeće CIP planiralo je taj roman tiskati u naknadi od pet tisuća primjeraka u travnju 1991, međutim doživjelo je financijski slom. Mariborski izdavač »Založba za alternativnu teoriju« s obzirom na aktualnost teme i njezinu važnost za slovensku povijest nije htio čekati novoga hrvatskog izdavača nego je tiskao roman g. 1991. U Hrvatskoj je došao Domovinski rat, pa je tek g. 1999. hrvatski izdavač iz Wuppertala »Lijepa naša« tiskao roman u Zagrebu. Budući da su prva dva izdanja rasprodana, treće izdanje na hrvatskom jeziku tiskat će se 2009. u Osijeku. Za njemačko izdanje zainteresirala se slovenska kršćanska izdavačka kuća »Mohorjeva družba« iz Ljubljane, koja se ugovorom obvezala tiskati njemačku verziju romana u prvoj polovici 2009. godine.

Iskreno hvala na razgovoru nadajući se da će Vaše svjedočenje pridonijeti objektivnijem utvrđivanju povijesne istine na našim prostorima.

OTT: Na kraju poslužit ću se porukom, kancelarke Savezne Republike Njemačke Angele Merkl, koju je izrekla na povijesnom govoru u izraelskom parlamentu Knesetu 18. ožujka 2008: »Čovječnost proistječe iz odgovornosti za prošlost.«

»Veliki vođa« na desetom mjestu! U knjizi prilično izravno za počinjene zločine optužujete Josipa Broza Tita, citirajući dio njegova govora odmah nakon rata: »Ruka pravde, ruka osvetnica našega naroda dostigla ih je već golemu većinu, a samo jedan mali dio uspio je pobjeći pod krilo pokrovitelja izvan naše države.« No, njegovo ime još uvijek »krasi« mnoštvo najljepših trgova, aleja, ulica u Hrvatskoj? Kako to razumjeti? OTT: Kako razumjeti današnje sljedbenike i poklonike velikog zločinca bez srama i stida pred njegovim žrtvama? Razumijem njegove bivše suborce, komunističke fosile koji se zadnjim snagama drže za otrcanu ikonu zla prije negoli će završiti u blatu povijesne sramote. Ali kako razumjeti mlade i školovane ljude? Teško je reći je li riječ o kultu ličnosti, revoltu ili nasljedstvu zlog sjemena? Svi oni koji se skrivaju pod maskom časnih antifašističkih boraca neka pročitaju podatak da se njihov veliki vođa Josip Broz Tito po statistici međunarodnog pokreta za zaštitu političkih zatočenika »Amnesty International« nalazi na listi najvećih zločinaca svih vremena, na desetom mjestu s više od milijun žrtava.